Strani investitori čupaju kosu. Jednostavno ne shvaćaju. Zemlja u kojoj gotovo svaki zakutak ima investicijsku priliku ravnu Azurnoj obali ili Floridi istodobno je zemlja koja uspijeva prokockati, opstruirati, uništiti baš svaki ulagački entuzijazam koji pokuca na njezina vrata.
Divovski turistički projekti, veliki i sjajni, baš onakvi kakvi trebaju biti, koji bi doslovno preporodili zemlju nisu stvar daleke budućnosti. Za njih ne trebamo moliti, već su napisani. Čak 15 milijardi kuna od pet stranih investicija jednom nogom je prešlo kućni prag, ali se u svakom pojedinačnom slučaju pronađe sitnica - uvijek fatalna, koja ulaganje čini sličnim naslovu filma - “Od sada do vječnosti”.
Norvežani u hvarskom Sućuraju, Rusi u Malinskoj, Izraelac u Dubrovniku, Švicarci u Šibeniku i na Braču, potencijalni investitori na Brijunima - čini se da i nisu dobrodošli. Ako ne zapne na dozvolama, zapne u propisima, ako ne zapne na državnoj, zapne na lokalnim moćnicima. Zakopava nas, primjerice, što pravi investitori moraju čekati potpis na neki dokument četiri mjeseca, kao što su čekali šefovi Ikee. Kad se sa svime izborite - neriješenim imovinsko-pravnim odnosima i trčanjem od šaltera do šaltera, ostaje najtrivijalniji, zdravorazumski jasan, ali teško dokaziv ometajući faktor - formula IMT - Imal’ mene tute? Strani investitori naveliko se žale o tome da na svakoj stubi susreću zahtjeve za mito. - Mi bismo dali jednom, ali četvorici... Ovo nije normalno - kaže nam potencijalni investitor iz arapskog svijeta koji je odustao shvativši da - ne ide.