Svakog dana u tiskanom izdanju 24sata stručnjaci, profesori i učitelji, roditelji i djeca, obični ljudi i znanstvenici upozoravat će na probleme, otkrivati rješenja i objašnjavati slučajeve koji mogu pomoći da imamo bolje obrazovanje za bolju Hrvatsku.

“Ponizili su nas”. “Štrajk je uspio”. “Danas proglašavamo štrajk za obranu dostojanstva”. “Prekidamo štrajk”. Ovo nisu citati iz epizode “Letećeg cirkusa Montyja Pythona” nego iz mrtvoozbiljnog priopćenja koje je potpisala predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šprem. 


Da budemo iskreni, ovaj štrajk nije ni mogao završiti drukčije nego lakrdijom. Na stranu bespoštedna antiobrazovna kampanja koja je u više-manje svim medijima kulminirala posljednjih dana, na stranu omalovažavanje, laži, udarci ispod stola kojima se prije i za vrijeme štrajka služila Vlada u pregovorima i medijskom manipuliranju cijelom situacijom, oni koju su cijelu stvar vodili, glavni školski sindikati, pokazali su toliku nesposobnost da je jedina veća tragedija od toga da ti i takvi sindikati uopće još imaju ijednog člana. 

Nesposobnost sindikata

Prije svega bizaran je bio tajming štrajka. Od gotovo četiri godine, koliko je trajala ova vlada, bilo je nekoliko izravnih razloga za štrajk koji su propušteni (osim jednog kilavog “štrajka upozorenja” prije nekoliko godina, koji je, opet, više poslužio kao rastezanje mišića i sredstvo političke promocije). Umjesto kad su prosvjetarima skinute plaće, u nekim slučajevima i za 20 posto, kad se nastavilo rezati dodatke, kad je nacija bila malo više uz prosvjetu, za ovaj potez odlučili su se pred izbore, kad se pojavio cijeli niz izgovora za nepopuštanje njihovim zahtjevima. 

Formalno, ovo nije prepreka i nije istina da Vlada u ovom trenutku ne može donositi strateške odluke. Međutim, vodeći sindikati su neobjašnjivo odlučili zanemariti to što su ovakvim terminom štrajka dali dodatan predivan adut vladajućima, praktički im sami dajući u ruke izgovore kojima će ovi pokušati opravdati nepopuštanje i pritom dobiti na svoju stranu dio javnosti, a bogami i dio prosvjetara. 

Potpuni nedostatak suvisle komunikacije s članstvom, retorika prikladnija sjednici Sabora nego štrajku koji okuplja desetke tisuća ljudi, nedostatak svijesti o stanju na terenu i društvu općenito, sve to ukazuje da su vodeći prosvjetni sindikati beznadežno zaglavljeni u mentalitetu akcija za prodaju svinjskih polovica a ne u nečemu što bi trebalo biti sindikalizam 21. stoljeća. Ono što nije nebitno u cijeloj priči, a još je strašnije, jest to što ti i takvi sindikati imaju podršku većeg dijela prosvjetarske mase koja ih financira s 500 kuna godišnje po osobi, što otprillike iznosi 20 milijuna kuna godišnje. 

No ako su i platili članarinu, za dobar dio njih to je bio početak i kraj angažmana jer je, na kraju, glavni razlog kolapsa bio to što se štrajk spontano ugasio nakon što je sve više i više pojedinaca i podružnica odlučilo da će ga jednostavno samoinicijativno - prekinuti.
 

Kakav narod, takva vlast

A posebno mjesto u paklu čeka “kolege” koji su se u najosjetljivijem trenutku, kad je cijela prosvjeta bila na meti cijelog društva, odlučili javno distancirati od sebe samih i denuncirati kolege kao neradnike, kukolj kojeg se treba riješiti kako bi, valjda, cijela prosvjeta procvjetala, a sebe predstaviti kao principijelne radnike kojima je, kao prvo, stalo do djece i, valjda, “digniteta struke”. Da se razumijemo, ono što su rekli je istina. 

Dijagnoza je više-manje dobro postavljena. Međutim, terapija za kojom su posegnuli, bacanje klipova pod kotače suborcima u trenutku najžešćeg juriša, ne može se nazvati drukčije nego licemjernom, podlom i izdajničkom. Da, treba počistiti kukolj. Pa što ste dosad čekali? Sad ste se našli javljati, usred štrajka, kad se tisuće kolega bore za vlastiti dignitet? 

Štrajk je protest protiv svega

No tek pri samom kraju postalo je jasno da prosvjetari zapravo najmanje štrajkaju zbog novca. Ono što je počelo kao štrajk nastavilo se kao protest protiv svega: dugogodišnje klime u društvu, sustavnog omalovažavanja, općeg stava prema prosvjeti, tretmanu vladajućih, nezainteresiranosti masa, medijskoj histeriji, zbog svega zbog čega se zapravo zakonski ne može štrajkati, ali što je podiglo borbenu gotovost u mnogim zbornicama da se ustraje u onom jednom zahtjevu zbog koji se može, a taj je, na kraju, djelovao poprilično jadno: povećanje plaće od 200-300 kuna. Situacija je slična privatnoj tužbi za naknadu štete: ako ne možemo dobiti pravdu, bar ćemo pokušati dobiti odštetu. Što je nešto za što su mnogi, nakon kraćeg razmišljanja, zaključili da se baš i ne isplati štrajkati. I sad smo tu gdje jesmo - sa sindikatima u rasulu, prosvjetarima bez ideala i vjere i u kakvu budućnost, nacijom koja sve brže i brže tone u bezidejnost dok se rijeka obrazovanih mladih ljudi ubrzava prema zapadu, prosvjetarima koji masovno bježe iz prosvjete kad imaju kamo, što u konačnici u sustavu stvara suvišak onih koji nemaju i dodatno ga srozava.

Odgovor na kritike: Neki rade za 3000, a vi želite više od 5000 kn

Radnik s prosječnom plaćom od 5700 kn za plaće u školstvu izdvaja 1,20 kn mjesečno, a ovim štrajkom je traženo povećanje od četiri posto, što je na ovaj iznos pet lipa. Za radnike s plaćom od 3000 izdvajanje od plaće je 27 lipa mjesečno. Ovo povećanje iz džepa bi im izbilo još lipu. Ništa od ovoga se nije moglo čuti u raspravama o štrajku. Dominantni motivi bili su “ljudi rade za 3000 ili 4000, a vi dobivate više od 5000 i nije vam dosta”, što je valjda trebalo značiti da bi svi u Hrvatskoj trebali zarađivati 3000.

Lajkaj stranicu Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska na Facebooku.

Pročitajte više o temi na stranici Bolje obrazovanje.

Pročitajte više o temi na stranici Bolje obrazovanje.