Sve je dobro da bolje ne može biti. Svaki dan u svakom pogledu sve više napredujemo, ironično nam govori stanovnica (70) petrinjskog kontejnerskog naselja.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Badnjak je. No, božićni duh ni božićno raspoloženje se ovdje baš ne osjete. A kako i bi? Nešto što im je rečeno da će biti privremeno, otegnulo se na dvije godine. 29. prosinca bit će druga godišnjica potresa koji je razorio Baniju. Treća zima dolazi, a ovi ljudi se još nisu vratili u svoje domove. Drugi Božić naša sugovornica dočekuje, kao i još oko 160 duša, u ovim kontejnerskim kućicama na Sajmištu. Dok se drugi raduju sa svojim obiteljima, jurcaju po poklone i uživaju u blještavilu božićnih dekoracija, kao i u pripremi božićnih delicija, ovim ljudima je dosta svega. Nigdje nikoga. Svi su se zavukli u svoje limene kutije od par kvadrata, koje samo glume domove. Kakve god da su njihove kuće i stanovi bili prije potresa, bili su to njihovi domovi. Rijetke smo na Badnjak u ovom naselju sreli vani, još rjeđe one koji su pristali razgovarati i stati pred objektiv.
'Nije mi ni do čega, mislim da odavde neću živa izaći'
- Kako provodimo blagdansko vrijeme? Sirotinjski. Nisam pripremala ništa za Božić, iskrena ću vam biti, nije mi apsolutno ni do čega. Dok je bio gradonačelnik, kakav god on bio, ali on je svaki dan nas obilazio. Za Božić i Uskrs bi donio odojak, šunkice, malo kolača pa bi bar malo blagdanskog obroka dobili i imali osjećaj blagdana, a sad o nama nitko ne brine. Grade se zgrade u gradu, koje bi trebale biti do ljeta gotove. Prvo su govorili da će nas iz naselja tamo preseliti, a onda više ne dobivamo nikakve informacije. Samo me zanima tko će dobiti te stanove, ali, eto, šutnja - govori nam naša sugovornica, koja u kontejnerskoj kućici živi sama. I bolesna.
Onkološki je bolesnik, a zbog situacije u kojoj se nalazi posljednje dvije godine nije ni psihički dobro.
- Patim od teške depresije, jedva hodam, malo izađem tu prošetati, koju prozborim sa susjedima i vratim se unutra. Najgore je kad je ružno vrijeme i kiša. Ne možeš van, a kontejneri prokišnjavaju. Mi onkološki bolesnici moramo na kontrole, a ne daju nam sanitet kad idemo u Zagreb. Treba hodati do stanice pa se voziti do Siska i onda tamo hvatati bus za Zagreb pa tamo tramvaj, a tako i nazad. Autobus iz Siska ide svaka dva sata, vikendom svaka četiri, ne možeš ni stići sve u jednom danu - govori nam, a već je izgubila svaku nadu da će iz kontejnerskog nasilja uopće i izaći.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Moja kuća je oštećena, ima žutu naljepnicu, ali je problem što se nalazi ispod velikog brda, a do kuće je veliko klizište, cijelo brdo se odronilo. U vojarni sam bila od potresa do proljeća lani i od tada ovdje. Misliš si, OK, privremeno, sve će se riješiti. Prošli Božić si misliš, OK, idući sam doma. Evo došao i drugi Božić. Dvije godine su prošle, ništa. Mislim da živa neću izaći odavde - kaže drhtavim glasom.
Duša joj umorna. Tijelo joj je umorno. Oči su joj umorne, vidi se, ali pune blagosti. To se, unatoč svim nedaćama, ne može sakriti. Dok priča, čuje se gorčina. Potpuno malodušje, nemoć i jad.
- Od povratka u dom znam da neće biti ništa. Imam onda samo želju da mi bude malo lakše. Točno sam oboljela na živce, sve mi smeta, ne mogu više. Mnogi ovdje piju da si olakšaju - istresla je to iz duše dok preko ceste dopire zvuk božićnih pjesama.
Čuju se iz tzv. Šarengrada, Centra života koji je otvoren odmah kraj naselja. U središtu je postavljeno i veliko drvce ukrašeno lampicama i kuglicama. Oko njega je nekoliko trgovina i obrta, a sad imaju i klizalište.
- Odem malo tamo prošetati jer bih inače poludjela, ali ništa to većinu nas ne veseli. Organiziraju se i koncerti, koji koštaju, a mi tu u kontejnerima. Sad Vlada daje i tih 2000 kuna jednokratno, sve je to lijepo, ali što ti to vrijedi kad je kruh 12-14 kuna? Ah... - nema više ova nemoćna žena snage za priču i odlazi.
'Ma prestala sam se živcirati. Kako je, tako je. Sad je Božić pa sam u tome'
Poneki su si ipak ukrasili svoje kontejnere. Postavili su lampice i okitili mala drvca. Iako im se život u potpunosti izokrenuo naopako i ništa nije kako treba, lakše im je barem na par dana pretvarati se da je sve normalno. Neki su se jednostavno prepustili i pomirili sa situacijom u kojoj se nalaze.
- Nije dobro što nismo u svojim kućama, ali sam stara da se više sekiram, ne mogu više o svemu tome razmišljati. Tu sam s kćeri, i suprug je bio, ali je preminuo lani. Prije nego smo tu došli, bili smo kod sina, ali on ima svoju obitelj i nema uvjete još i za nas. Tako je, kako je, što da ja sad radim? Prestala sam se živcirati. Napravila sam si da mi u tom kontejneru bude najbolje što može, da to bude naš dom i OK nam je - kaže Katarina Cvetović (67).
Naljepnice na objektima mijenjaju, govori, kako im se prohtje pa su je na zgradi u kojoj je njezin stan mijenjali čak tri puta.
- Mi smo tu od ljeta prošle godine kad su naljepnicu promijenili iz zelene u žutu. Sad je, pak, iz žute prešla u zelenu, pola ljudi je u zgradi, pola ne. Čekam da prodam stan pa ćemo vidjeti što ćemo i kako ćemo. U 67. godini počinjem ispočetka, nekad se toga plašim, ali, eto, takav je život - istaknula je.
Ne dopušta Katarina da joj nedaće uzmu i duh blagdana pa je sva u pripremama za Božić.
- Kolače sam već napravila, uredila kućicu, postavila žaruljice, ići ću na misu, sin i njegova obitelj doći će danas k nama, a mi sutra na ručak k njima. Za Božić samo želim zdravlja sebi i svojoj obitelji - zaključuje skromno.
'Jedina želja je da uđemo u svoj dom'
Iako i ona drugi Božić dočekuje u kontejnerskom naselju i već dvije godine čeka na rušenje svoje kuće s crvenom naljepnicom, Janju Jurić (65) smo zatekli u veselom, predblagdanskom raspoloženju.
- Suprug i ja smo okitili malo "dvorište", meso se peče, kolače sam dobila od susjede i eto, tako dočekujemo Božić - kaže nam kroz smijeh.
Dane malo, osim kuhanja i čišćenja, prikrati s prijateljicom.
- Imam tu i prijateljicu pa se nađemo ovako, popričamo, malo prošetamo, odemo preko do Šarengrada. Ugušila bih se sjedeći i ležeći ovdje da malo ne odem. Sjednemo na kavu, sad je lijepo uređeno za Božić i sve je to dobro, ali jedina želja je da uđem u svoju kuću. Ma samo soba, kupaona za početak i dovoljno, samo da odem u svoj dom - ističe Janja i nada se da će joj se želja i ostvariti.
Katica Premur preživljava s 1200 kuna mirovine, a do blagdana je štedjela kako bi si za Božić mogla kupiti malo mesa.
- Sad sam ispekla malo pečenice, a susjeda mi je poklonila kolače i mali borić pa sam malo uredila - kaže nam dodajući kako joj je posebno u ovo blagdansko vrijeme baš teško.
- Nemam novaca, nemam svoj dom. Baš je teško, sama sam, nemam nikoga, osim par susjeda s kojima se podružim i malo prošetam - ispričala nam je požalivši se i kako im kuhinja, iz koje dobivaju jedan obrok dnevno, neće raditi do utorka.
- Iz Crvenog Križa su nam donijeli pakete, bilo je tu još nekih, nitko nije bilo od lokalnih čelnika, ali ja sam si uštedjela da mogu kupiti - kaže.
Obitelj s troje djece: Prva beba rođena u Hrvatskoj 2021., tri dana od potresa, još je u kontejnerskoj kućici
Iako u naselju ima i mladih obitelji s djecom, vani nije bilo nikoga. Našli smo Natašu (21) u kućici ispred koje su biciklići i igračke. Odmah su provirile malene, nasmijane glavice. U toj kutiji žive Nataša, suprug i tri dečkića. Najstariji ima tri, srednji dvije godine, a najmlađi osam mjeseci. Upravo se ovaj srednji rodio samo tri dana nakon potresa, točno prvog dana 2021. godine. I od svih beba u Hrvatskoj, on je prvi došao na svijet - 15 sekundi nakon ponoći 1. siječnja. Odmah po rođenju je završio u kontejnerskoj kućici, a u njoj će proslaviti i drugi rođendan. Iako im nije ni do čega, roditelji su zbog dječice ipak okitili tu limenu kutiju u kojoj se jedva mimoilaze.
- Evo, vidite i sami. Malo je, nema baš mjesta, uvjeti nisu neki, ali smo stavili borić i lampice zbog njih - kaže Nataša dok joj se u glasu čuje sjeta.
Njihov dom najprije je imao narančastu, sad ima crvenu naljepnicu. I čekaju tako već dvije godine, ne znaju kad će iseliti iz kontejnera, imati svoj mir. Svi su oni zahvalni što imaju kakav takav krov nad glavom, ali kućice poredane jedna do druge, iz kojih se apsolutno sve čuje, nisu za život. Posebno ne za obitelji s malom djecom. Iako je danas vani nešto toplije nego proteklih dana, ova obitelj se ipak zavukla u svoju kuću, koju ljubavlju i zajedništvom pokušavaju učiniti toplim domom.
- Kupili smo malo kolača i sokova, bar malo da se počastimo, i čekamo Božić. Došla je zima, još jedna ovdje, ne možemo baš biti vani pa smo većinom tu unutra. Ima tu susjeda s djecom pa se s njima podružimo, dođu oni k nama ili mi k njima odemo, ali nemamo mjesta, ne možemo svi ni sjesti, normalno pričati. Ma za poludjeti. Mislili smo kako ćemo kratko biti ovdje, par mjeseci, a to se odužilo i ništa se ne događa. Samo želimo u svoj dom - istaknula je.
Inače, obzirom da je njihov maleni dječak prva rođena beba 2021., a istovremeno su njegovi roditelji ostali bez krova nad glavom, bilo im je obećano da će dobiti kuću kako bi se ovoj mladoj obitelji pomoglo.
- Grad Supetar je obećao pokloniti kuću, mislimo da su je i kupili, ali mi ne znamo što je s tim, nemamo nikakve informacije. Ah, dobro, valjda će biti bolje - zaključuje Nataša dok tri mušketira skakuću po kauču i smiju se crtiću.