Na današnji dan rođen je Ivica Račan. A već vrijeme i mjesto rođenja naslutit će buran život. Naime, rođen je pred kraj Drugog svjetskog rata na tlu Trećeg Reicha u nacističkom logoru u koji su mu roditelji dovedeni kao radna snaga iz pokorene Jugoslavije. Račan je političku karijeru započeo kao komunist, a završio kao socijaldemokrat. Igrao je ključnu ulogu u svim najvažnijim događajima vezanima uz raspad Jugoslavije, tranziciju iz komunizma u demokraciju i nastanak samostalne Hrvatske. Kruna njegova dugogodišnjeg bavljenja politikom pobjeda je na izborima 2000. i preuzimanje dužnosti hrvatskog premijera.
Forma i sadržaj Račanova odnosa prema politici već dugo su predmet brojnih rasprava. Je li bio neodlučan i spor u donošenju odluka ili strpljiv i promišljen? Je li mogao učiniti više u sprečavanju rata ili se njegov utjecaj na Beograd, ali i srpsko stanovništvo u Hrvatskoj precjenjuje? Je li trebao lijeve intelektualce aktivnije uključiti u stvaranje socijaldemokracije u Hrvatskoj ili je upravo njihovo neuključivanje bila dobra odluka? Odgovoriti na ova pitanja može samo netko tko jako dobro poznaje društveno-političke okolnosti u kojima je Ivica Račan živio i djelovao.
Ivicu, kako je volio da ga se zove, osobno sam poznavao. Sa svim svojim manama on je netko koga se nikad nisam sramio, a kamoli bojao. Nije bio autokrat, nije mu smetala kritika, rado se konzultirao s kolegama. Bio je spreman na kompromis i suradnju, ali ne i na neprincipijelne koalicije. Nije bio bahat ni vulgaran. Čak ni u razgovorima koje smo vodili u četiri oka nije vrijeđao ili omalovažavao političke suparnike i neistomišljenike. Bio je skroman, nije podnosio korupciju. Sve u svemu, bio je političar kakvog bih danas volio vidjeti na čelu Hrvatske.
Upravo 1970., kad je Račan diplomirao na Pravnom fakultetu i započinjao svoju političku karijeru, rodio se još jedan budući pravnik, ali i hrvatski premijer. Za razliku od Ivice Račana, Andrej Plenković je u život krenuo u potpuno drugačijim okolnostima. Nije se rodio u logoru, iako zemlju u kojoj se rodio neki njegovi stranački drugovi smatraju logorom. Međutim, u tom “logoru” Andrejevi su roditelji bili pripadnici privilegirane klase. Politikom se počeo baviti relativno kasno učlanivši se kao 40-godišnjak u HDZ. Njegov dolazak na čelo HDZ-a mnogi su doživjeli kao nagovještaj demokratizacije i europeizacije ne samo te stranke, nego i cijele Hrvatske. Treba biti iskren i reći da su neki potezi doista i bili na tom tragu.
Drugo lice Andreja Plenkovića
Nažalost, vremenom je javnost dobila priliku upoznati i drugo lice Andreja Plenkovića. U proteklih osam godina autokratski je učvrstio vlast u stranci. Ne podnosi one koji propituju, a kamoli kritiziraju njegove odluke, ali zato pokazuje visoki stupanj tolerancije prema korumpiranim političarima kojih se ne odriče kad ih se uhvati s prstima u pekmezu, nego tek kad pritisak javnosti postane prevelik. Za suradnike uglavnom uzima politički slabe, stručno neiskusne, ali bezrezervno lojalne ljude. Njegovi javni nastupi prožeti su bahatošću, nadmenošću i osjećajem superiornosti. Iako nije odrastao u obitelji hrvatskih nacionalista (naprotiv!), kako bi se dodvorio biračkom tijelu stranke kojom upravlja, bez problema poseže za nacionalističkom retorikom.
Upravo to je pokazao i nakon nedavnog protesta (lijeve) oporbe u Zagrebu. U nedostatku kvalitetnijih objašnjenja zašto je za glavnog državnog odvjetnika izabrao kontroverznu i kompromitiranu osobu u liku Ivana Turudića, pohvalio je njegovu rehabilitaciju Stepinca, dok je protest nazvao proruskim, ali i nedovoljno hrvatskim jer je vidio samo jednu hrvatsku zastavu, a organizatori skupa u Saboru nisu glasali za Zakon o hrvatskom jeziku. Trideset godina nakon neovisnosti nekoga prozivati da manje voli Hrvatsku zato što kritizira predsjednika HDZ-a tužan je i opasan podsjetnik na 1990-e.
Moram priznati da sam počeo osjećati strah od Andreja Plenkovića, njegova karaktera i ambicije. Zbog njega i njegove stranke Hrvatska umjesto na Dansku ili Finsku, nažalost, sve više podsjeća na Vučićevu Srbiju.
“Kad bih vam sad mogao naslikati moju sliku Hrvatske u budućnosti, bio bi to osmijeh. Osmijeh na licu djeteta.” Ove riječi izrekao je 2003. godine Ivica Račan. Nažalost, umro je četiri godine kasnije i nije dobio priliku saznati hoće li se njegova želja pretočiti u stvarnost. A, iako ne na način kako je zamislio, ustvari i hoće. Jer u današnjoj Hrvatskoj osmijeh se doista može vidjeti uglavnom na licima djece.