Ako mogu uspjeti tamo, mogu bilo gdje, siguran je Frank Sinatra. Par desetljeća kasnije Alicia Keys pjeva o betonskoj džungli u kojoj se stvaraju snovi. Nema ništa što tu ne možeš napraviti, uvjerava ona i prisnažuje da će te ove ulice učiniti potpuno novim, dočim će te velika svjetla inspirirati. Govore, naravno, o New Yorku. O Velikoj Jabuci, vjerojatno najvećem (u smislu “greatest”, ne “biggest”) gradu na svijetu. I zbilja, teško je, s obzirom na nevjerojatan obol pop kulturi i kulturi općenito, kao i drugim aspektima života, preoteti tu titulu New Yorku. Napisani su kilometri tekstova, stvoreni vagoni megaherca glazbe i tetrabajti filmova o njemu, ali mi ćemo se ovdje, na trenutak, zaustaviti na neobičnoj recenziji neobičnog Enija Meštrovića. Ako ne pratite baš najpomnije situaciju i dnevna zbivanja u Zadru, možda ranije niste čuli za Meštrovića. Možda vam je u oko zapao tek nedavno, na ovim lokalnim izborima. Stvorio je priličan i zabavan kaos u gradu kojim neometano već trideset godina vlada HDZ i, iako nije prošao u drugi krug, uspio je skupiti sedmero vijećnika oko kojih će se, tkogod da pobijedi, lomiti koplja o političkoj budućnosti Zadra. Poseban touch cijeloj priči o inače suhoparnim izborima daje detalj da je Enio razvalio na izborima kao pseudonim. Uzeo je sedmero vijećnika kao alter ego Ričard.