Lijepo je znati da si rođen na tako važan dan i da nas je jako malo s tim datumom rođenja. Gdje god kažemo kada smo rođeni svi se nasmiješe i kažu da je tada bila Oluja. Tata nam je puno toga pričao o obrani Hrvatske i voljeli bismo imati priliku jednom posjetiti Knin i vidjeti uživo sve te ostatke hrvatske ratne povijesti, kaže Antonio Horvatić.
POGLEDAJTE VIDEO:
Na dan kada je s bratom blizancem Hrvojem došao na svijet, trajao je sveopći napad na Osijek, koji je narušio dugotrajno primirje. Četnici iz okruženja saznali su što se događa u Kninu pa su tražili osvetu. Njihova majka Mirjana Horvatić (44) bila je pred porodom, a strahovala je i za svog 2,5- godišnjeg sina Vjekoslava. Između dva raketiranja, imala je taman toliko vremena da Vjekoslava odbaci u susjedni Čepin kod rodbine i vrati se u bolnicu jer je osjećala trudove.
- Rodila sam u podrumu. Suprug Vlado (50) bio je negdje na položaju. U bolnici sam čula da traje velika vojna akcija u Kninu i da se zove Oluja. Zbog velikog broja ranjenih, mi rodilje nismo mogle biti dugo u bolnici. Prvo sam rodila Antonija, a zatim je došao i Hrvoje. Već nakon 48 sati pušteni smo kući. Nitko me nije pitao ni da li mogu, ni kako ću sa dvoje tek rođene djece - prisjeća se Mirjana tog 05. kolovoza 1995. godine.
U to je vrijeme bila prognanica iz Baranje. Selo Branjin sa suprugom je napustila 22. kolovoza 1991. U Osijek su došli ne sluteći da će se u Baranju vratiti tek dosta godina kasnije.
- Prijavio sam se braniti grad i stalno sam bio na prvim linijama obrane. Nekada danima nisam dolazio kući. I kada je rodila najstarijeg sina Vjekoslava 1993. godine, u gradu nije bilo mira, Nadao sam se da će se to promijeniti kada je ostala trudna sa blizancima. Spremala se Oluja u Kninu, ali meni su rekli da ostajem u gradu. Da je rodila saznao sam tek idući dan prije podne. Jedva sam namolio zapovjednika da me pusti na pola sata da vidim sinove. Bilo mi je drago što su mi se sinovi rodili baš na dan kada smo oslobodili Knin i svoj teritorij. Po povratku na liniju uspio sam prošvercati malo piva i rakije pa smo dečki i ja proslavili - koliko se moglo - prisjeća se Vlado rođenja svojih blizanaca koje je tom prilikom i fotografirao i te dvije slike stalno nosio sa sobom u džepu.
Jedva je dočekao da malo narastu da im prepriča dogodovštine iz rata, pa i tu najbitniju, kada su oni rođeni. Želio je da osjećaju ponos što su rođeni tijekom rata, tijekom Oluje, tijekom obrane svoje domovine. Posebno stoga što je u toj obrani i on sam ranjen. Obitelj Horvatić danas broji šest članova, jer su Vjekoslav, Antonio i Hrvoje u progonstvu dobili i brata Vlatka.
Vratili su se u baranjsko selo Branjinu, a svi zajedno vode OPG. Uzgajaju stoku, proizvode mlijeko, imaju svinje, koze i dosta zemlje koju
obrađuju. Sva četiri brata zadovoljni su u svom malom selu koje broji svega dvjestotinjak duša.
Nemaju čak ni kafić u koji bi se išli malo provesti navečer.
Ipak su sretni. Antonio jedini od njih studira poljoprivredu.
- Vrlo dobar sam student ali još niti jednom nisam imao priliku dobiti braniteljsku stipendiju. Mislim da ju zaslužujem ali, eto, nisam došao na red. To je jedan od razloga zbog kojega sam razočaran tretmanom prema braniteljima Hrvatske koji su godinama bili u prvim rovovima, a danas šute, rade i trpe – zaključio je Antonio.
Na kraju je istaknuo kako poštuje akciju Oluja zbog svih onih koji su u njoj sudjelovali, ali radije gleda naprijed u budućnost.