U stara dobra vremena, negdje sredinom devedesetih, nešto stariji čitatelji će se lako prisjetiti , Vladimir Šeks i Luka Bebić bili su češće zajedno nego Simon i Garfunkel, Wyatt Earp i Doc Holliday ili moruzgva i rak samac. Njih dvojicu moglo se sresti na Trgu bana Jelačića, u Radićevoj ili na Markovu trgu - uvijek su hodali zajedno, iz smjera Gradske kavane prema sjeveru ili obratno, i nešto se poluzavjerenički došaptavali. Tako je išlo godinama...

Bebić i Šeks bili su najbolji prijatelji, i to je prijateljstvo privlačilo pozornost javnosti, jer se činilo rijetkim koliko i neraskidivim, a to u politici baš i nije običaj. Vezivalo ih je i trostruko kumstvo, ali i potresna Bebićeva riječ na oproštaju od Šeksova sina Domagoja.

Uzroci nagla i dotad neočekivana kraja jednog divnog prijateljstva su poznati. Ivo Sanader, 2007. godine nije mogao oprostiti Šeksu javnu kritiku. Šeks je naime Sanaderu javno zamjerio što je otišao u Veronu na operu - predmet tog opernog izleta sada zanima i USKOK - umjesto u Vukovar. Kako bi mu se osvetio, Sanader je častohlepnu Šeksu odlučio prirediti najveće moguće poniženje. Odlučio je predsjednikom Sabora imenovati ne Šeksa nego njegova najboljeg prijatelja, Luku Bebića, čovjeka kojeg je obrazovani Šeks zacijelo smatrao inferiornim. I Šeks se usprotivio rotaciji.

>> Više pročitajte u novom Expressu