To je to što me zanima!

'S njegovom slikom sam hodala i tražila ga među vojnicima. A suprug je umro od tuge za njim'

Čuli smo se telefonski i moji razgovori s njim vrtjeli su se oko mojih upozorenja kako da okrene kapu da se ne vidi šahovnica. Mislila sam da će mu to spasiti život, prisjeća se Olga Papac svojih zadnjih razgovora s nestalim sinom
Vidi originalni članak

Ja sam Olga Papac, živim u Zagrebu. Moj sin Krešimir još uvijek se vodi kao nestao u Domovinskom ratu i tragam za njim. Na žalost, moj suprug je umro 1994. godine od žalosti za nestalim sinom i jedino sam ja ostala da ga tražim, pričala nam je ova tužna majka krajem 2016. godine. 

Sina jedinca rodila je 27. studenog 1965. u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici.Nakon dvije godine školovanja u Križanićevoj ulici, Krešimir je svoje srednje obrazovanje završio u jezičnoj gimnaziji. Upisao je fakultet, a kako je odrastao u hrvatski orijentiranoj obitelji, volio je svoju domovinu i odlučio je braniti.

POGLEDAJTE VIDEO Intervju s Olgom Papac

- Krešimir se upisao u HDZ još u onoj baraki, bio je jako angažiran, a čak je napravio i plakat u kojem poziva mladiće da krenu u obranu Hrvatske. Jednog dana rekao je tati da ne može sjediti kod kuće dok mladiće poziva u obranu Hrvatske. Bila je to njegova odluka i pustili smo ga da ode. Došli smo mu drugi dan u posjet i pozdravili se ne misleći da se više nikada nećemo vidjeti. Samo sam ga ovlaš poljubila, bio mi je tako prekrasan u tom trenutku – suznih očiju prebirala je Olga po sjećanjima na posljednji susret sa svojim sinom. 

Dan kasnije, Krešimir je otišao u Đeletovce, a kući je trebao doći nakon 10 dana. No, jedan od mladića koji je bio s njim na ratištu trebao je nekuda ići, pa mu je Krešimir prepustio svoj termin i nikada više nije došao kući.

PRONAŠLA JE MIR Identificirala supruga nakon 29 godina: 'Ja Dadu sanjam i dan danas, u snu smo mladi, sretni'

- Čuli smo se telefonski, povremeno, i moji razgovori s njim vrtjeli su se mahom oko mojih upozorenja kako da okrene kapu da se ne vidi šahovnica. Šašavo, ali nekako sam mislila da će mu to spasiti život. Njegova postrojba postavljala je mine u selu Berak i znao mi je govoriti: “Mama, da ti znaš kako ta djeca iz sela gledaju u nas i čekaju da ih obranimo.” I tako, vrijeme je prolazilo, a mi smo malo po malo saznali da je Krešimir ranjen u Slakovcima gdje su se tenkovi razmještali između hrvatskih i srpskih sela – vraća se Olga u prošlost. 

Po padu Vukovara, strašno ih je ohrabrio, ali i uznemirio poziv jedne majke koja je željela da se njezin sin oslobodi na našoj strani. 

- Nazvala je mog supruga i rekla da je Krešimir lakše ranjen i da se nalazi u Sremskoj Mitrovici u bolnici. I to je adresa koje se držim do dana današnjeg. Sin od te gospođe bio je razmijenjen kada je Granić napravio jednu veliku razmjenu krajem 1991. godine. Stupili smo opet u kontakt s njom, ali ona o Krešimiru više ništa nije rekla. Svog sina je dobila, a ja svog Krešimira nisam – tiho kazuje Olga. 

Pri svakom spomenu sina, u oku joj bljesne sjaj, a izborano lice preplavi nježnost. 

- Suprug je najprije prihvatio da je Krešimir poginuo, jer su to rekli njegovi dečki. Tri dana nakon poziva te žene je šutio i tajio to od mene, da bi mi naposljetku rekao da sam bila u pravu i da je Krešimir živ. Sredinom studenog stigao je Međunarodni crveni križ i prijavila sam Krešimirov nestanak, napominjući im da ne znam je li živ ili mrtav. Nekako sam stalno imala osjećaj da ga netko pokapa, a ja ga otkrivam - otkrila nam je Olga. 

Na svaku razmjenu zarobljenika dolazila je sa slikom. I čekala sve do 1992. godine kada su joj rekli da je to zadnja razmjena. 

Informacije su bile oprečne. Jedni su joj govorili da su ga prepoznali sa slike, drugi usmeno i pismeno svjedočili da su ga vidjeli 10 dana prije izlaska.

- Jedan vukovarski branitelj tvrdio je da je Krešimira vidio na pregledu. Prepoznao ga je preko slike, iako nije znao kako se zove. Prezime Papac zazvonilo mu je kada je liječnik pozvao Krešimira. Okrenuo se i vidio ga na nosilima, što je i posvjedočio na Međunarodnom crvenom križu. Stupila sam u kontakt i s čovjekom prezimena Korać, koji ekshumira poginule na srpskoj strani i on mi je rekao da je obišao sve logore i zatvore i da nigdje nije našao Krešimira Papca.  I od te 1998. godine, od tog razgovora, svaki mjesec pišem pisma i šaljem u veleposlanstvo Republike Srbije, predsjednicima države, Vlade i Sabora, ministru branitelja, a od 1999. godine pišem i na Helsinški odbor – povjerila je Olga. 

ČETNICI SU MU ODVELI OCA I danas me progone slike mrtvih ljudi po vukovarskim ulicama

Rezignirano je dodala kako joj je od svih dopisa odgovorilo Veleposlanstvo Srbije, te da iz Vlade i Sabora odgovore dobiva svaki puta kada dolazi promjena vlasti. 

- Osjećam da su oni nemoćni, ali ja stalno imam veliku nadu da će to jednog dana biti riješeno. Ja vjerujem da je moj sin živ. Na samom početku pažljivo sam zagledala svakog hrvatskog vojnika i proučavala koliko ima sličnosti s Krešimirovim crtama lica i ponašanjem. Sada to više ne radim. Ja u stvari živim uvijek u ovom vremenu, iako smo s jednom nogom u 1991. godini. Nada je velika, jer zadnja umire, ali ja ovog trenutka ne mogu napraviti ništa. Kao dijete sam ostala bez oca, čekala sam ga i nisam ga dočekala. Udala sam se. Sada na žalost čekam sina, hoću li ga dočekati, ne znam. Samo dragi Bog znade što će se desiti – nemoćno je širila ruke Olga naglašavajući da joj nadu budi činjenica da nikada nije dobila službenu potvrdu da je Krešimir negdje zaveden. 

Dane provodi čitajući duhovna štiva, odlazeći u crkvu, dajući mise za Krešimira, pjevajući u crkvenom zboru i brinući o potrebitima.

- Od kada je nestao, prikazujem mise za njega, jer je misa vrhunac svega i na njoj imam kontakt sa Svevišnjim koji mi ga jedini može sačuvati. Pisala sam mu pisma, osjećala ga za stolom, zamišljala da ću mu poslati Bibliju i da će je s radošću čitati. Svakoga jutra kada idem u crkvu zamolim: “Svevišnji, uđi u Krešimirov razum da razmišlja kao ti, uđi u Krešimirove oči da gleda ovaj svijet kao što ga gledaš ti, uđi u Krešimirove uši da sluša ovaj svijet kao što ga slušaš ti, uđi u Krešimirova usta i jezik da kuša ovaj svijet kao što ga kušaš ti i da govori ovom svijetu kao što govoriš ti, uđi u Krešimirovu kralježnicu da hoda uspravno kao ti,  uđi u Krešimirovo srce i pluća da diše kao ti i da mu srce bude puno ljubavi za sva stvorenja kao što je tvoje, uđi u Krešimirove ruke da prihvaća staro i mlado, bolesno, ranjeno i napaćeno i uđi u Krešimirove noge da hoda ovim svijetom i da ga što prije dovedu k meni. Svaki puta imam osjećaj da sam ga tako samooživjela. Eto, tako živim već više od četvrt stoljeća - povjerila nam je ova tužna majka na rastanku.

Idi na 24sata

Komentari 25

  • Katica Pavlic 15.07.2021.

    Kresimir i Marin stigli su u nas dom u Deletovce. Nikada ga nismo i necemo zaboraviti. Pozdrav iz srca majci Olgi!

  • 19.07.2020.

    Pitajte one u saboru...a sada i vladi!!!

  • eltorbe 19.07.2020.

    Neka mu je vječna slava !

Komentiraj...
Vidi sve komentare