Kao javna i kao privatna osoba zalagat ću se da se taj datum promijeni i vrati na staro, obećao je predsjednik države Zoran Milanović objavljujući kako 30. svibnja “nije Dan državnosti”, nego “praznik koji je HDZ izglasao sam sebi”. Milanović to može misliti, može to i javno reći, može pritom čak i biti u pravu, ali ne smije kao predsjednik države izbjegavati i bojkotirati državni praznik. No ako je to već odlučio učiniti, trebao je u svom izlaganju ipak biti malo konkretniji. Dan državnosti na 30. svibnja, naime, nije “privatna prćija” Andreja Plenkovića. Taj praznik bio je još devedesetih “privatna prćija” Franje Tuđmana. Tek je 2001. godine, nakon Tuđmanove smrti, vlada Ivice Račana promijenila taj datum na 25. lipnja, kao dan kad je Hrvatska proglasila raskidanje državnopravnih veza s Jugoslavijom. Plenković je tek prije četiri godine vratio taj datum i to, po Milanovićevu mišljenju, “zbog dubokih kompleksa i odnosa prema hrvatskoj državi”. Međutim, Plenković je taj praznik vratio na “Tuđmanove postavke”, što predsjednik države upadljivo izbjegava spomenuti. Jer u tome leži suština ovog najsvježijeg spora između predsjednika i premijera: tko će biti veći sljedbenik prvog hrvatskog predsjednika. Tko će biti veći tuđmanist.