Ovakvu raspravu možete čuti u svakom kvartovskom pajzlu, uz dvije pive i zagrijano društvo na šanku.

"U komunizmu se obitelj Gordana Grlića Radmana obogatila, dobio je hrvatsko ime Gordan". 

"Moj otac bio je vatreni navijač Dinama i dao mi je ime po njihovu vrataru". 

"Ne znam po kome je gospodin Milanović dobio ime, možda je njegov otac navijao za Partizan ili Zvezdu".

Tako polemiziraju bivši diplomat, a sada predsjednik države Zoran Milanović i bivši diplomat, a sada sadašnji ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. Tko je po kome dobio ime, čije ime je hrvatsko, a čije asocira na srpsko, tko je Hrvat, a tko "komunjara".

Falilo je još samo da je Milanović citirao svoj antologijski blog iz 2007. godine, nakon što je postao predsjednik SDP-a, u kojem se pohvalio kako je u mladim danima "Srbe prepoznavao po tome što su navijali za Zvezdu ili Partizan".

Srpska imena i prezimena

No zato mu je Grlić Radman sjeo kao naručen: svađali su se oko zajedničkog odlaska na NATO summit i oko potpisivanja deklaracije NATO saveza, a završili su na tome tko je i kako dobio ime.

Pritom ni to Milanoviću nije previše strana tema:  prije nekoliko godina javno je prozvao Mostova zastupnika Roberta Podolnjaka zbog toga što je u devedesetima promijenio svoje prezime Jovanović.

To je razina na koju se spuštaju šef države  i šef diplomacije. A opet, kakva država, takva i razina.

Zoran Milanović aludirao je na činjenicu da je otac Ante Grlić Radman bio komunistički funkcioner pa zbog toga nije sinu dao neko tipično hrvatsko ime, dok Grlić Radman aludira na to da je Milanović zapravo dobio srpsko ime. I hvali se kako je on dobio ime po golmanu Dinama iz 1958. godine, iako je prava šteta što ga nitko nije stigao pitati zna li kako se taj golman prezivao (Irović op.a.).

Država kao birtija

Time se hrvatska javnost mora baviti. Svađama tko je veći komunist, a tko pravi Hrvat, čije ime zvuči srpsko, a čije internacionalno... Kao da nam državu vode pijanci iz birtije.

Naravno, bilo bi logično postaviti pitanje tko je prvi spustio razinu državničkih rasprava u ovoj zemlji, ali bilo bi puno jednostavnije konstatirati da su se svi prebrzo spustili na tu razinu, kako god ona nisko bila. Prebrzo je iz đaka hrvatske diplomatske škole izbila šankerska retorika, pregažena desetljećima utrenirana finoća i ogoljena prava osobnost političara, ministara, diplomata i predsjednika.

Vokabular rulje

Već sutra javnost, stručnjaci, analitičari zgražat će se nad atmosferom u društvu, nad prostačkim svađama na društvenim mrežama, nad nacionalističkim ispadima i incidentima, nad etiketiranjem "komunjara" i "Srba". I pokušati odgovoriti na pitanje jesu li predsjednik i ministar usvojili vokabular rulje ili je rulja naprosto dobila s državnog vrha placet za svoje obračune i svađe?

Slušajući Milanovića i Grlića Radmana, kao i prije toga Andreja Plenkovića, Gordana Jandrokovića i ostale visoke dužnosnike koji nas kontaminiraju svojim infantilnim obračunima, nema sumnje da bi i zapjenjeno društvo iz kvartovskog pajzla vrlo brzo ostalo bez riječi.