U sljedećih nekoliko tjedana s teških ubojstava, vladajuća većina skinut će zastaru. Tko ubije, bit će izložen progonu sve do Sudnjega dana. Prema svemu sudeći, ova operacija ima jedan jedini cilj: osigurati hitno izvođenje Josipa Perkovića pred hrvatski sud, to jest, onemogućiti njegovu ekstradiciju prema europskom uhidbenom nalogu koji stupa na snagu prvog siječnja. 

Istražuju ubojstvo Mira Barešića

Odgovarajuće službe, navodno, žurno skupljaju dokaze o sudjelovanju Perkovića u ubojstvu Mira Barešića. Kad jednom bude "sub iudice", izveden pred hrvatski sud, Josip Perković - takva je računica vladajućih - neće moći biti isporučen Njemačkoj. Stvar će imati pravno pokriće, a sve mračne tajne SR Hrvatske i RH, ostat će unutar četiri zida, odnosno, u krugu Obitelji.

Prema tvrdnjama desnice, vladajući SDP ne želi isporučiti Perkovića Nijemcima zato što se boji da će, na marginama suđenja, isplivati neugodne informacije o pokojnom Ivici Račanu, te očevima dvojice danas važnih čelnika hrvatske države. Oni su navodno, na različite načine, bili vezani uz Službu državne sigurnosti ili uz partijska tijela koja su odobravala likvidacije emigranata. 

'Začepiti usta' desnici

SDP-ovi pravni "inženjeri" vjeruju da bi procesuiranje Perkovića zbog Barešića začepilo usta desnici. Time bi, naime, jedan (makar i bivši) komunistički policajac, bio suđen zbog likvidacije hrvatskog domoljuba. Drugi dio ove logike nije uočljiv na prvi pogled, ali je željezno čvrst. HDZ se neće previše buniti protiv izvođenja Perkovića pred hrvatski sud (iako će ritualno galamiti) zato što je Perković "pružao usluge" i njihovom poduzeću....

Istražno povjerenstvo

Upravo to je i objašnjenje zašto je Milanović formirao istražno povjerenstvo o "slučaju Đureković". Cilj te komisije je otkriti tko je zadnjih dvadeset godina sprečavao istragu o Đurekovićevu ubojstvu. SDP-ovci hoće reći kako je hrvatska Služba (SZUP, odnosno SOA) odgovorna za guranje tog slučaja pod tepih (jer su u njemu presudne uloge imali upravo hrvatski obavještajci koji su se iz "Udbe" prebacili u hrvatsku tajnu policiju). Brojna ubojstva, uglavnom HOS-ovaca, potpisana su prepoznatljivim rukopisom Službe, pa je Milanović zaprijetio puštanjem i tog duha iz boce. Što se tiče hrvatske političke elite, ona bi mirne duše mogla reći: "King-Kong, to smo svi mi..."

Hoće li Istražno povjerenstvo doista otkriti tko je i zašto gurao slučaj Đureković pod tepih? Bio bi to silan izuzetak. Ni jedna komisija u Hrvatskoj nije nikad ništa otkrila, pa nije jasno zašto bi ova bila izuzetak. Josip Leko rekao je da se protivi njenom osnivanju jer je besmisleno, no šef stranke nije se dao pokolebati...

Špijunske tajne izlaze na vidjelo

Tko zna što sve može otkriti ta komisija. Novo čitanje fatalnih romana Stjepana Đurekovića – detaljno opisanih u knjizi "Smrtonosne knjige o Titu" - vodi čitatelje prema neobičnim zaključcima. U prvom redu, unatoč relativno loše reputacije Đurekovićevih knjiga (kojima je osporena svaka književna vrijednost) ta djela nipošto nisu beznačajna. 

Naprotiv  - Đurekovićeve knjige (a napisao ih je 6, od romana "Ja, Josip Broz Tito" preko "Crvenih menadžera" do "Sinova orla") predstavljaju jedinstven opus u historiji hrvatske političke propagande. Razmjerno veliki opus izdan u kratkom razdoblju Đurekovićeve emigracije navodi na sumnju da je Đureković samo napisao te knjige. U "Ja, Josip Broz Tito" opisani su, naime, ne samo svi tračevi o Titu i Jovanki -  uz neke izmišljene pornografske epizode dostojne Petronijeva Satyricona, poput scene u kojoj Tito i Ranković uživaju u orgijama sa cijelom trupom slovenskog baleta - već, prema svemu što možemo znati, i svi kompromitirajući podaci o nizu rukovodilaca Titovog sustava.

 Čini se da je autor imao odličan uvid u dosjee jugoslavenske tajne policije. "Ja Josip Broz Tito" izuzetno je vješta kompilacija obavještajnih podataka o Titu i Titovim suvremenicima, od 1948. do dana njegove smrti, pornografskih scena, i policijskih podataka. Autor, koje je bio pisac diletant, morao je imati vulkansku energiju i silan talent da napiše samo jedan roman (opsega preko 1500 kartica) te vrste, a kamoli njih pet ili šest. 

Đureković - suradnik njemačke tajne službe

Čini se da mu je u toj aktivnosti asistirala, pomogla ili cijeli posao obavila tajna služba – samo koja, Udba ili možda BND, čiji je bio suradnik?

Rječnik Stjepana Đurekovića pojačava sumnje. On u romanu koristi izraze tipa "sljedovanje", koji su posve srpski, ili neke kovanice koje hrvatska tvorba riječi ne poznaje. Jovanku Broz, jednu od glavnih meta napada u romanu, Đureković opisuje kao "lakopičkodajku". To nije hrvatski izraz i nezamisliv je na Trešnjevci ili Dubravi, ali zvuči vrlo prirodno na Dorćolu, Karabrumi ili kojem drugom beogradskom kvartu. Đureković se u uvodu romana ispričava jer knjige nisu lektorirane, ali to pojačava sumnju  -  zna se da je Udba tiskala lažne publikacije hrvatskim emigrantima, kako bi kompromitirala pojedine ljude ili političke pokrete. U Đurekovićevu romanu osim Tita i Jovanke, žestoko je napadnut i Ivan Stevo Krajačić – kojega se prikazuje kao brutalnog ubojicu, odgovornog za surove likvidacije ustaša, u kojima je sadistički uživao. Stevo Krajačić je, međutim, bio središte kruga političkih istomišljenika u kojemu su bili Josip Manolić i Franjo Tuđman. Zašto je Đureković napadao kičmu buduće hrvatske države? To su samo neke od zagonetki koje otvara ova knjiga i drugi Đurekovićevi romani. Prema nekim tumačenjima, Đurekovićeve je knjige zapravo napisao jedan beogradski novinar, poznati suradnik Službe državne bezbednosti - ali pitanja zašto bi to učinio ako ga je Služba odmah potom likvidirala, ostaju bez odgovora.

Ode li Perković u Njemačku - svašta bi mogli doznati

Kad bi Milanovićevo povjerenstvo ozbiljno radilo, našlo bi odgovore na ta pitanja, jer je, osim Đurekovića, većina aktera živa, a uz prijetnje sudom, vjerojatnije i spremna progovoriti. Ode li Perković u Njemačku, klupko će se početi raspetljavati. Ostane li u Hrvatskoj, veo tajne zauvijek će prekriti tri desetljeća staro ubojstvo oko kojega su se koncentrirale sve političke energije ove zemlje, ubojstvo koje, kako se čini, ima znatno veći značaj no što je isprva itko mogao i pomišljati.