Nisam duševni bolesnik. Bezveze se troši državni novac i cijelu ovu proceduru treba prekinuti. Jednostavno, osudite me na smrt – rekao je Antun Stanković (31) psihijatrima koji su ga vještačili zbog dvostrukog ubojstva dviju žena u Zagrebu. Taj njegov iskaz pročitan je i pred sudskim vijećem. Godina je 1984. i cijela bivša Jugoslavija pomno prati slučaj Stanković. Tadašnji mediji, zbog okrutnosti i načina na koji je ubio svoje žrtve, prozvali su ga zagrebačkim daviteljem.

Krvavi put počeo je na Badnjak 1982. godine. Mladi Stanković tada je pozvonio na vrata umirovljene liječnice Ljudmile Brolih (64) u Tuškanovoj ulici 3. Rekao je da je inkasator “Elektre”. Nesretna žena pustila ga je u stan, a on ju je, prema vlastitu priznanju, ugušio jastukom, da bi nakon toga u miru prekopao žrtvine stvari. Odnio je zlato i dragocjenosti, pisao je Večernji list u izvještaju sa suđenja.

Iz stana je mirno odšetao. Nije paničario. Kao da se ništa nije dogodilo. Otišao je u prvu birtiju. Naručio je piće, pa još jedno, pa još jedno... Bio je kronični alkoholičar. Zbog toga su mu, uostalom, tijekom vještačenja slovenski psihijatri snimali mozak specijalnom, tada još revolucionarnom metodom CTG, i ustanovili da postoji atrofija moždane kore uslijed dugogodišnjeg alkoholizma. Stanković, kojemu su nadimci bili Dugi (bio je visok 203 cm), Buco i Tuna imao je vrlo teško djetinjstvo. Otac je tukao majku i njega, a on je već s 14 godina postao delinkvent i kriminalac. Do šestog razreda još se nekako držao, pokazivao je velik interes za hrvatski i matematiku, a onda su pubertet i obiteljski horor učinili svoje. Naglo je popustio u školi. Imao je velike snove, želio je biti filmski režiser. Postao je alkoholičar.

U to predblagdansko vrijeme – u Jugoslaviji se u medijima “slavila” Nova godina, dok je Božić bio rezerviran za proslave unutar četiri zida – smrt uboge Brolih prošla je ispod radara. Policija je imala premalo korisnih dokaza da bi mogla krenuti u nekom smjeru, a kamoli uhvatiti ubojicu.

Marko Lopušina u knjizi “Najzagonetnije jugoslavenske ubojice” (Express je pisao o tome), donosi Stankovićev iskaz istražiteljima u kojemu kaže da dane nakon prvog ubojstva provodi u zagrebačkim birtijama i stanovima prijatelja te u ljubavnim seansama sa starijim ženama. Izlazi samo noću, kako bi bio što manje primjetan.

Zanimljivo je da je bio prijavljen na čak šest zagrebačkih adresa, a ni na jednoj nije stanovao.

A onda je došao ponedjeljak, 21. veljače 1983. Tada je posjetio vlastitu tetu Magdalenu Sirc (56) u Ulici Socijalističke revolucije 3, današnjoj Ulici kralja Zvonimira. Žena mu je skuhala kavu, ponudila ga ručkom... Sve je djelovalo normalno, kao i svaki put dotad kada bi Antun posjetio svoju voljenu tetu. Nakon što je pojeo grah, izvadio je planinarsku sjekiricu koju je ponio sa sobom i udario je u potiljak. Dokrajčio ju je zadavivši je rukama i krpom. Kao i u prvom slučaju, iz stana je pokupio vrijedne predmete.

Dva leša, gotovo identičan modus operandi. Jugoslavija je dobila svojeg serijskog ubojicu – zagrebačkog davitelja.

S plijenom odlazi u Varaždin. Bez ikakvog plana rasprodaje zlato. Tu postaje sumnjiv i zanimljiv policiji. Krug oko Stankovića polako se počeo zatvarati.

“Mislili smo da je robu koju nam je donosio na prodaju stekao provalama”, kazali su istražiteljima osupnuti kupci “krvave” zlatnine.

Uhitili su ga 3. ožujka u jednom novozagrebačkom lokalu. Na suđenju je iscrpno opisao ubojstva. Tvrdio je da nije ubio zbog koristi, nego, navodno, zato što je spoznao besmisao života. Psihijatrima je rekao da je prilikom ubojstava bio pijan. Žrtve je, navodno, izabrao nasumce. Planirao je treće, četvrto i peto ubojstvo. “No nakon toga bih se sam prijavio”, tvrdio je u istrazi. Poslije mjesec i pol dana promatranja samoinicijativno je prekinuo vještačenje.

Nikada se nije pokajao ni iskazao žaljenje, a svoje svjedočenje o ubojstvu tete Magdalene završio je jezivom rečenicom: “Nije više bilo snage u njoj za obranu. Opet sam osjetio ono zadovoljstvo. Kada sam vidio da je stvarno mrtva, prebacio sam joj jednu kuhinjsku krpu preko lica. Nisam mogao gledati to lice. Ljudi u tom trenutku nisu lijepi… Nije mi žao tih žrtava, ni najmanje…”