Životna mi je želja bar još jednom zaploviti na svojem brodu, rekao nam je Mirko Levačić (85), vitalni štićenik Doma “Ivan Pavao II” u zadarskom zaleđu. Svaki dan s prozora svoje sobe u domu čeznutljivo gleda svoju drvenu barkicu na suhom, u dvorištu doma. Za ljepših dana prvo se njoj pođe javiti i zaželjeti joj dobro jutro.
- Sad mi treba kalafat, ne mogu sve sam - dodaje.
On bi, naravno, nadgledao radove na svojoj drvenoj ljubimici bez ijednog čavla, ali ne može sve popravke drva obaviti sam. Iako bi najradije svojim rukama sve odradio, kao nekoć.
- Ma nema tu puno posla. Bilo bi gotovo do proljeća. Ugradio bih jedro i motor, a onda bi ga odvezli u Karinsko more i tamo bih plovio. Poveo bih i svoje prijatelje iz doma pa da svi plovimo zajedno - dodaje.
Prekrasan drveni brodić zapravo je u stanju raspadanja, ima rupa sa svih strana, pa vjerojatno ne bi ni zaplovio nego potonuo. No kažu nam da je kostur zdrav, a drvo s palube lako zamjenjivo. Drvo treba obraditi, rupe pokrpati i vratiti stari sjaj drvenom spomeniku ručne brodogradnje. Barkica mu je već jednom produljila životni vijek.
- Barba Mirko nam je došao prije dvije godine i nije bio baš dobro. Mučila ga je velika nostalgija i nedostajali su mu njegov brod i more. Sinovima je to bilo teško gledati, pa smo prije godinu dana organizirali da mu se barka doveze u dvorište doma. Bila je to sreća najveća! Promijenio se, živnuo je i po cijele dane se vrti oko broda, ima zanimaciju. Čak smo mu sobu premjestili tako da s prozora može gledati u svoj brod. Često sjedi gore i gleda ga, uživa u pogledu, a angažirao se i na drugim područjima pa otad aktivno sudjeluje u životu doma, brao je masline i sudjelovao u proizvodnji ekološkog ulja koje dom proizvodi - rekla nam je Jelena Kero, socijalna radnica iz doma.
Barku su dovezli do doma da Mirko to ne zna, u tajnosti.
- Tata se bojao da brod ne strada u prijevozu, pa mu nismo ništa rekli da se ne brine. Pomogao mi je vatrogasac i podvodni ribolovac Martino Čulina Sokol i prevezao brod na kolicima preko trajekta s Ista, a prijatelji su mi pomogli pri iskrcaju. Otac nije mogao vjerovati! Brod se pojavio kao stvoren čarobnim štapićem! Približavao mu se u nevjerici kao da vidi fatamorganu i prepoznao ga kad je došao blizu. Bio je presretan! Sad nam treba kalafat koji bi se prihvatio posla, a sve ih je manje. To bi bila humana akcija jer bi ocu sigurno produljila život - rekao nam je Patrik, Mirkov sin. Vitalni Mirko živio je 45 godina u Cannesu u Francuskoj, gdje ga je zanimalo drvo i brodogradnja. Osmislio je, dizajnirao i napravio brod koji je spoj gradnje na Azurnoj obali i barke koju je imao njegov otac.
- Uvijek me zanimala drvenarija i naučio sam kako se kod njih grade brodovi. Taj brod je moj životni projekt, a bez njega sam bio tužan i usamljen - kaže nam. Inženjeri i stručnjaci vrtjeli su glavom u nevjerici kad je barba Mirko tvrdio da će brod na kraju gradnje uspjeti izvući s tavana koji im je bio kao umjetnički atelje. Izračunali su da ništa od toga. No barba Mirko je “odokativno” procijenio da će ipak moći van i pogodio za - centimetar! Izvukli su ga preko terase i drvene skele. Gradnja je počela u 90-ima, porinut je 2003., a cijelo je to vrijeme barba Mirko uživao i osjećao se ispunjenim.
- Velika mu je želja obnoviti taj brod. To je njegov život i sve mu se vrti oko te barkice. Sigurno bi mu to produljilo život i obogatilo ga. Kad bi se javio netko voljan raditi na njemu, i dom bi bio voljan donirati novac da ga se uredi jer taj brod barba Mirku život znači - kaže Jelena Kero.