Superman sedamdesetih, kojega je glumio Christopher Reeve, bio je više čovjek nego biće iz svemira, više Zemljanin nego Kriptonac. Najnoviji Superman, kojega glumi Henry Cavill, nalik je na nabildana i glumački manje darovita brata Johna Travolte, a staturom, kretnjama i akcijskim zahvatima Spartancima iz proslavljene ekranizacije stripa “300“ Franka Millera.
Ta sličnost nije slučajna, pošto je oba filma, “300“ i “Čovjeka od čelika“, režirao isti filmaš, Zack Snyder. On je također režirao i jedan od najluđih novijih holivudskih filmova, “Sucker Punch“, s maloljetnim školarkama u erotskoj odjeći, zombijima nacistima, divovskim samurajima, makroima, silovateljima, zmajevima i krvavim rovovima Prvog svjetskog rata.
Čini se da od svog prvog filma “300“ Snyder ne živi u ovome svijetu nego u svijetu fetiša fikcije tradicionalne pop-kulture.
Dok Quentin Tarantino od pop-kulture stvara umjetnost, Zack Snyder ostaje zarobljen u pop-kulturi bez želje da njezinu ikonografiju iskoristi kao sredstvo komunikacije s publikom. Snyderovi su filmovi velikim dijelom zbunjujući, nerazumljivi i nepristupačni.
Taratino ima moć da poznatim ikonama pop-kulture (Bruce Lee, Django) daruje transfuziju našega svijeta i stvarnosti i učini ih našim bližnjima. Snyder uzima mitsku ikonu pop-kulture, Supermana, te od nje stvara stranca, “čovjeka od čelika“.
Još od filma “300“ s ekrana je zavijala Snyderova hladnoća i sasvim posebna beskrvnost. Digitalni svijet klasične Grčke doimao se umjetno, ali Millerov je strip filmu dao osnovu na kojoj je cijela stvar funkcionirala sa svojim prepoznatljivim motivima: dobro, zlo, žrtvovanje, hrabrost, domoljublje. Junaci su se, doduše, doimali kao kiborzi, no to je prihvaćeno kao element stilizacije, a bilo je i jako dobro napravljeno.
Ako bi trebao izdvojiti jednu sastavnicu koja razlikuje dvojicu ljubitelja pop-kulture i filma, Quentina Tarantina i Zacka Snydera, onda je to humor.
Tarantino ga ima, Snyder baš i ne...