Ako bi trebao izdvojiti jednu sastavnicu koja razlikuje dvojicu ljubitelja pop-kulture i filma, Quentina Tarantina i Zacka Snydera, onda je to humor. Tarantino ga ima...
Superpromašaj: Kako se ikona pretvorila u hladnog stranca...
Superman sedamdesetih, kojega je glumio Christopher Reeve, bio je više čovjek nego biće iz svemira, više Zemljanin nego Kriptonac. Najnoviji Superman, kojega glumi Henry Cavill, nalik je na nabildana i glumački manje darovita brata Johna Travolte, a staturom, kretnjama i akcijskim zahvatima Spartancima iz proslavljene ekranizacije stripa “300“ Franka Millera.
Ta sličnost nije slučajna, pošto je oba filma, “300“ i “Čovjeka od čelika“, režirao isti filmaš, Zack Snyder. On je također režirao i jedan od najluđih novijih holivudskih filmova, “Sucker Punch“, s maloljetnim školarkama u erotskoj odjeći, zombijima nacistima, divovskim samurajima, makroima, silovateljima, zmajevima i krvavim rovovima Prvog svjetskog rata.
Čini se da od svog prvog filma “300“ Snyder ne živi u ovome svijetu nego u svijetu fetiša fikcije tradicionalne pop-kulture.
Dok Quentin Tarantino od pop-kulture stvara umjetnost, Zack Snyder ostaje zarobljen u pop-kulturi bez želje da njezinu ikonografiju iskoristi kao sredstvo komunikacije s publikom. Snyderovi su filmovi velikim dijelom zbunjujući, nerazumljivi i nepristupačni.
Taratino ima moć da poznatim ikonama pop-kulture (Bruce Lee, Django) daruje transfuziju našega svijeta i stvarnosti i učini ih našim bližnjima. Snyder uzima mitsku ikonu pop-kulture, Supermana, te od nje stvara stranca, “čovjeka od čelika“.
Još od filma “300“ s ekrana je zavijala Snyderova hladnoća i sasvim posebna beskrvnost. Digitalni svijet klasične Grčke doimao se umjetno, ali Millerov je strip filmu dao osnovu na kojoj je cijela stvar funkcionirala sa svojim prepoznatljivim motivima: dobro, zlo, žrtvovanje, hrabrost, domoljublje. Junaci su se, doduše, doimali kao kiborzi, no to je prihvaćeno kao element stilizacije, a bilo je i jako dobro napravljeno.
Ako bi trebao izdvojiti jednu sastavnicu koja razlikuje dvojicu ljubitelja pop-kulture i filma, Quentina Tarantina i Zacka Snydera, onda je to humor.
Tarantino ga ima, Snyder baš i ne...
>>> Cijelu kolumnu pročitajte u Expressu