Hej, bok, zar nisi otišao iz Kijeva?, pitao me prije nekoliko dana iznenađeni susjed koji je svoje sitnije stvari donosio na naš treći kat. - Ma ne, kažem, nisam otišao. Od prvih dana rata sam ovdje. I, nadam se, do posljednjeg.
- Ja sam se odlučio vratiti, rekao je. I dodao: – Izgleda da je ovdje postalo mirnije.
Doista, ukrajinski glavni grad sada je malo mirniji. Prošlo je nekoliko dana otkako je Kijev bombardiran. Ali se ipak neprekidno čuju zračne uzbune i obavijesti o mogućim napadima stižu na mobitel.
Smanjio se i broj kontrolnih točaka na uglovima ulica i raskrižjima, kao i protutenkovskih „ježeva“. No, na glavnim autocestama i ulazima u grad ovi nijemi atributi vrište o ludilu koje nije nestalo.
Ljudi se postupno vraćaju (iako je gradonačelnik Vitalij Kličko upozorio da je u gradu i dalje vrlo opasno). Primijetio sam to i po povećanom broju automobila na parkingu kod moje zgrade i po broju prozora koji svijetle noću. Iako gradske vlasti ne preporučuju paljenje svjetla.
Paradoks je, međutim, da su- unatoč porastu stanovništva glavnog grada- redovi u trgovinama i ljekarnama smanjeni. Znatno smanjeni. Pogotovo u lijekarnama. Sve je dostupno i svega ima. Premda, naravno, morate potrčati po kvartu. I platiti znatno višu cijenu nego prije nekoliko mjeseci.
Ljudi su se počeli vraćati u Kijev i zato što je, po mom mišljenju, izblijedio osjećaj panike. Da, tjeskoba ostaje u zraku. Može se osjetiti izravno, gotovo dodirom. Kao nekakvo zagađenje zraka. No to i nije slučajno. Pa danima su gorjele černobilske močvare i harali požari na prigradskim odlagalištima.
Međutim, zajedno s ovom tjeskobom i teškim metalima, zrak Kijeva miriše i na kavu. Počeli su se otvarati mali i veliki kafići, a ljudi umorni od perimetra četiri zida počeli su izlaziti na ulice.
Otvaraju se restorani, trgovine za djecu, najam skutera i bicikala. Napokon su proradile brijačnice i frizerski saloni. Da se to zbilo barem tjedan dana ranije, bio bih spašen. Ne bih se morao sam šišati. I to radikalno - na nulu. Ali ništa, do pobjede će kosa narasti.
Osjetno kraći je postao i policijski sat – sada je „samo“ od devet navečer do šest ujutro (bilo je od osam do sedam). Ali i drugi „moratorij“, onaj na prodaju alkohola, je kraći: od jedanaest do šesnaest sati. Da, alkohol, koji je bio zabranjen više od mjesec dana, od 1. travnja smije se prodavati u trgovinama i restoranima. Neću reći da je zbog toga bilo pravog uzbuđenja, ali odjeljci u supermarketima s relevantnim proizvodima su poluprazni. Mnogi građani ovakvu inicijativu ureda gradonačelnika smatraju preuranjenom, ali što je tu je.
Još jedna ugodna stvar je da je sada postalo lakše doći s lijeve obale Dnjepra na desnu. Za to su otvorena tri mosta - za vlastite automobile i za javni prijevoz. No, metro još nije proradio, iako se šuškalo da će najpopularniji način prijevoza u glavnom gradu Ukrajine biti otvoren 1. travnja. Do sada je podzemna željeznica funkcionirala kao sklonište. I kao ograničeno sredstvo za prijevoz putnika (vlakovi voze na udaljenosti od tri ili četiri stanice, interval između vlakova je oko sat vremena).
Evakuacijski vlakovi također prometuju svakodnevno. Besplatno. Od Kijeva do zapadnih regija zemlje. Prije svega u Lavov. I ako je ranije, u prvim tjednima rata, bilo vrlo problematično doći do vagona, a ljudi su se zbog gužve često vozili po nekoliko sati u hodnicima vagona, sada su vlakovi poluprazni. Sve je manje onih koji su željni otići na sigurnija mjesta.
Nova pošta, najpopularniji i najrašireniji prijevoznik robe u zemlji, također je nastavio s radom. Prijevoznik i domaće i međunarodne robe. No, ozbiljne tvrtke poput Rozetke ili Allo, specijalizirane za prodaju kućanskih aparata i elektronike, blizu su bankrota.
Bankrot ne prijeti benzinskim pumpama. Unatoč problemima s logistikom, goriva ima dovoljno. Cijene su mu također porasle, ali ne drastično. Prije svega zato što je vlada djelovala kao regulator.
Konačno, možete podići gotovinu na bankomatima: u prvim tjednima rata to je bio pravi problem. Mjenjačnice su konačno počele s radom, iako je do nekih valuta teško doći. Konačno, škole postupno počinju raditi- naravno, „na daljinu“. I konačno je došao travanj u Kijev - što znači da će vrlo brzo procvjetati simboli grada - kesteni.
Silno bih želio da mogu reći kako je rat konačno gotov, ali razumijem da je naša pobjeda još daleko. Ruski agresori su protjerani iz Kijeva i dijela Černigovske oblasti, te su se otkotrljali natrag u Sumi, do granice s Rusijom. A hoće li se vratiti, samo Bog zna. I njihov Putin. Umjesto toga, okupatori su novom snagom počeli jurišati na južne i istočne regije, uključujući Mikolajev, Odesu, Harkiv i Mariupolj. Ukrajinske oružane snage ih sputavaju, uništavaju, protunapadaju, ali sada je situacija na tim područjima vrlo teška.
Istodobno, postoji čvrsto uvjerenje da je agresor u ovom ratu već izgubio ne samo taktičku nego i stratešku inicijativu. On je već izgubio, koliko god bila glasna propaganda Kremlja. A Ukrajina je već pobijedila. Premda je potpuna pobjeda još, očito, daleko.