Kad je Bogdan Blotnej izašao iz Vukovara, imao je jedva godinu dana i četiri mjeseca.
Za te dane ne mogu reći da ih se sjećam, ali mnogo je uspomena i priča koje su mi prenijeli roditelji i prijatelji. Prema svemu što su pričali stariji, stanje u gradu se naglo pogoršalo u svibnju. Mjesec dana nakon mojega krštenja napadnuta je policijska postaja u Vukovaru. Ljudi su u okolnim selima pucali jedni na druge. Svaki dan su na vijestima javljali da je došlo do novih ubojstava. Moji su kupili puno hrane, odjeće i ostalog materijala i to sve pohranili u veliki podrum kuće na Sajmištu. Tu ogromnu prostoriju s više soba posebno su izolirali od mogućih napada. I prije no što je ljeto počelo, kad bi se smrknulo, velika obitelj povlačila se u njega. Prozori su se zamračivali i slušale su se vijesti. Obitelj je imala puno prijatelja, kumova i poznanika te su pomagali jedni drugima. Stanje u gradu se naglo pogoršalo u lipnju 1991. Više me nisu vodili izvan kuće da se igram u dvorištu. Pucalo se u blizini svaki dan i moji su odlučili kako je vrijeme da majka i ja odemo iz grada. U jedno srpanjsko jutro otac je otišao po propusnice i karte za autobus koji je vozio do Osijeka. Prije no što su nas odvezli do kolodvora, djed je zadnji put progovorio sa mnom. Rekao mi je kako se više nećemo vidjeti. Ja se toga ne sjećam. Vjerojatno sam se samo smijao jer su mi rekli da sam bio veselo dijete. Majka i ja smo uspjeli ući u autobus koji je preko Bogdanovaca i ostalih sela vozio do Osijeka. Odande smo otišli u Zagreb pa u Sloveniju k majčinoj rodbini. U međuvremenu je ostatak obitelji otišao u Zagreb, no otac i djed su ostali. Nisu željeli otići te ostaviti kuću i sve što su imali. Nije se znalo kako će se situacija dalje odvijati. Nakon kratkog boravka u Sloveniji došli smo u Zagreb, gdje smo i danas.
U stanovima do nas bilo je još prognanika, i to iz Slunja i Hrvatske Kostajnice. Drugi Vukovarci dobili su smještaj u hotelima. Ja se sjećam posjeta vrtiću u zagrebačkom Oporovcu i đačkom domu u Novom Zagrebu. Ondje su živjeli prognanici. Nisu imali privatnosti, sobe su im bile odijeljenje samo zastorima. Druga baka i djed su se uspjeli izvući iz okupirane Baranje malo poslije nas. Bili su podstanari u Zagrebu, a često su dobivali pomoć za prognanike. Baka mi i danas zna reći kako se primjećivalo u metropoli da se situacija mijenja. Možda bi se netko sramio, ali ja ne, volio sam sa svojima ići u Caritas. Ondje je uvijek bilo puno igračaka. Uvijek sam volio autiće, nindže i dinosaure, a tamo ih je bilo puno. Ne bih uvijek nešto dobio, ali stalno sam se vozio po cijelom gradu pa mi je to bilo zanimljivo. Otac je nakon priključenja Hrvatskoj vojsci počeo ondje i stalno raditi. Jako rijetko sam ga viđao. Svaki vikend ili rjeđe. Bio je rat i morao je stalno biti na terenu. Nakon jednog takvog vikenda došao sam u vrtić sav ponosan i svima rekao kako je moj tata “rastavio” tenk. Djeca su me vjerojatno čudno gledala, ali tete su to dobro zapamtile. Rekle su to mojoj mami i pitale je li to istina. Ona je to samo mogla potvrditi jer se zaista radilo o istini. Kako je radio u vojarni, morali su i popravljati opremu, pa i tenkove. To je i on radio, a ja sam prenio. Svima je bio heroj.
POGLEDAJTE VIDEO: