U Zagrebu je postalo gotovo nemoguće sjesti u restoran bez prethodne rezervacije, svi su puni, kako preko tjedna, tako i vikendom pogotovo. Na prvu loptu, čini se da se živi lijepo, dobro, no to je samo jedna strana velegrada, jedna strana Hrvatske, mi smo zavirili na onu drugu, težu i tužniju, tamo gdje ljudi dolaze jesti silom prilika, silom životnih neprilika.
Kod franjevaca na Svetom Duhu, pri Domu sv. Antuna još od 1995. djeluje Pučka kuhinja za siromašne, do pandemije i podivljale inflacije spremali su i dijelili tristo obroka dnevno, sad ovamo po jelo dolazi i pet stotina ljudi - kriza je osiromašila mnoge, a siromašne učinila još siromašnijima.
“Što će tek biti sutra, uskoro, zbog ovog rata u Iranu, sve me strah. Cijene su nepodnošljive već sad, dugo, što li će tek biti...”, govore nam ljudi u redu pred pučkom kuhinjom. Svakoga dana taj se red počinje formirati već oko 10.30, u roku od sat vremena već seže daleko niz ulicu. U pravilu sve starija lica, umorna od života, bolesti, od nevolja koje su ih šamarale kroz godine. Mnogi su na štakama, a gotovo svi dolaze s kolicima za trgovinu jer, osim što ovdje mogu dobiti kuhani obrok, dijeli se i svježe voće i povrće pristiglo iz donacija trgovina. Svatko dobiti može tri mrkve, par jabuka, malo mahuna, krumpira, luka, ljudi dolaze čak i s drugog kraja grada javnim prijevozom, često i teško pokretni, bolesni, ne bi li kući odnijeli tu vrećicu hrane.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Četrdeset sam godina radila kao čistačica, i evo me, pogledajte, dolazim s drugog kraja grada po ručak, nosim ga kući u plastičnoj posudi. Dobijem i kruh, uzmem i malo voća, unuk voli kad mu donesem bananu. Time ga razveselim - bananom za koju prevalim cijeli grad, na štakama. Ništa mu ne mogu sama kupiti. Banana iz donacije od bake koja se mučila cijeli život... - plače umirovljenica u 70-ima, ne želi pred kameru.
Jako je bolesna, govori nam, teško hoda...
- Trudila sam se cijeli život, sve činila ispravno i pošteno, ovako, eto završila... - nastavlja u suzama, posramljena sudbinom za koju nije nimalo kriva.
U jednoj joj ruci štake, u drugoj plastična kantica od masti u koju će dobiti ručak za dva dana.
- Nek’ nas političari dođu vidjeti nekad ovamo, prođu li ikad autima barem, da vide koliki je red... - govori nam druga žena, dok red na nogostupu Sv. Duha postaje sve duži. Radila je i ona desetljećima, ali se s mizernom mirovinom, kaže, ne može prehraniti. Podstanarka je oduvijek, na stanarinu joj ode gotovo sve što dobije, prisiljena je hraniti se ovdje. “I hvala Bogu da ih ima, franjevaca koji nam ovako pomažu, ne znam što bih inače!”, kaže u vapaju.
- Da mi je netko kao djevojci rekao da ću u starosti ovako morati, ne bih mu vjerovala... Nikad ne možete znati što će vam život donijeti, kako vas ošamariti... - govori treća starica spuštajući pogled.
Sve su životne priče u ovome redu nalik jedna drugoj: posao za minimalac, koji je i mirovinu onda učinio mizernom, skupo podstanarstvo, jer se s malom plaćom do vlastitog stana nije moglo, životne neprilike koje su ih učinile siromašnima, bolesnima fizički i psihički, samima... Ljudi u redu ne razgovaraju puno, šute, strpljivo čekaju.
U dvorištu nas dočekuje fra Vilček Novački, već osam godina organizator rada Pučke kuhinje i koordinator njezinih volontera. Došli smo i radi njih - ljudi koji ovdje provode slobodno vrijeme ne bi li pomogli u podjeli hrane. Fra Vilček taman na sebe stavlja pregaču, navlači rukavice, svakoga dana, bez iznimke, s volonterima sudjeluje u podjeli hrane. Ne provjerava se imovinsko stanje, nema registracije, svatko će dobiti po što je došao. Vode se onom evanđeoskom: “Dajte im vi jesti”, sa željom da pomognu čovjeku u nevolji.
- Ne provjeravamo, svima ćemo pomoći! Naša misija i poslanje jest omogućiti ljudima koji su u potrebi dostojanstveni način života te ublažiti posljedice siromaštva i neimaštine - govori fra Vilček, dobri duh ovoga mjesta.
Obroke pripremaju svakoga dana, osim nedjeljom. Za blagdane podijele i po 700 obroka.
- Svježe voće i povrće koje svakodnevno dijelimo daju nam Konzum i Metro, dok se djelovanje Pučke kuhinje financira u najvećoj mjeri u suradnji s Gradom Zagrebom - govori fra Vilček dok i sam u kolicima razvaža voće i povrće niz ulicu te dijeli ljudima. Pomažu mu volonteri - neki od njih ovamo dolaze godinama, neki na nekoliko dana, poput grupa učenika iz zagrebačkih srednjih škola. Danas su ovdje učenici iz Škole za medicinske sestre Mlinarska i Škole za cestovni promet, mladi ljudi čiji život tek počinje. Jesu li očekivali ovoliki red i ovoliko umirovljenika u njemu, pitamo ih.
- Ja sam se baš šokirao, nisam očekivao da će biti ovoliko ljudi koji dolaze jer nemaju ni za hranu. Drago mi je što sam došao, što mogu učiniti nešto za njih - govori nam učenik iz Škole za cestovni promet.
Njihov nam profesor Bruno Marković objašnjava kako kroz cijelu školsku godinu rade i na projektima koji potiču empatiju, zato su danas ovdje.
Djevojke iz Škole za medicinske sestre Mlinarska nam kažu da i inače, kroz praksu, rade sa starijima i općenito onima kojima je potrebna pomoć, vole pomagati.
- Grupe naših učenika dolaze ovamo u sklopu nastave o mentalnom zdravlju, općenito ih potičemo na volontiranje - pojašnjava profesorica strukovnih predmeta Tanja Dornik, inače i predsjednica Volonterskog kluba Hrvatske udruge medicinskih sestara.
Tea Hladnik i Marin Sinković su, pak, studenti Hrvatskog katoličkog sveučilišta, ovdje su, kažu nam, u sklopu novog predmeta Volontiranje.
- Dođemo povremeno, pomognemo... Poslušamo i priče korisnika ako se žele izjadati. Ima ovdje i ljudi koji nikad nisu izgubili smisao za humor, unatoč svemu, pa se s njima znamo i našaliti, a ima i onih koji nam imaju potrebu dati savjet, prvenstveno kako ne završiti u njihovim neprilikama. To nam je zapravo najtužnije čuti - kažu ovi mladi ljudi.
Goran Gedžić dolazi volontirati gotovo svakog dana, i tako dvije i pol godine.
- Za mene je ovo dobra navika koja pomaže i meni samome. Pomažući drugima, pomažem i sebi - kaže nam Goran.
I od drugih smo volontera čuli isto - pomažući drugima sebe čine boljima, sretnijima, vlastiti im život postaje smisleniji.
Vani se voće i povrće podijelilo, kreće ručak. Strpljivo, s noge na nogu, mnogi uz pomoć štapa dolaze do linije s kuhanom hranom. Dobiju i “štrucu” kruha tko želi, peciva. U ruci drže prazne kantice od masti, od davno potrošene majoneze, od deterdženata, tko zna koliko stare i koliko puta oprane plastične posudice.
“Za dvoje, molim vas...”, “Meni za troje...”, redaju se ljudi pred kuharicom Željkom Ćališ govoreći joj koliko im obroka treba, odnosno koliko je kod kuće gladnih usta. Većina ipak uzima samo za sebe, jedan od njih je i Radomir Banika.
- Ova mi je kuhinja spas, dolazim tu već dvadeset godina. Radio sam, jesam, bio sam čuvar, na minimalcu, imam jako malu mirovinu, a podstanar sam... - kaže Radomir.
Da nema ručka ovdje, dodaje 68-godišnjak, hodao bi po vani i sakupljao divlje voće, trave... Recitira nam i stihove hrvatskih pjesnika, kaže da je pročitao puno knjiga dok je radio na porti, a i sad puno boravi u knjižnicama čitajući. U organizaciji franjevaca sa Sv. Duha svake godine otiđe i na more.
- Svako ljeto organiziramo tjedan dana mora za ove ljude, tko želi, budemo u našem samostanu na Cresu, i sve im je besplatno - pojašnjava fra Vilček.
Pred kameru nam staje i gospodin Vlado, tiho, jedva čujno, kaže samo da je bio jamac za kredit. Godinama, a mirovina mala...
- Ja bih knjigu, ma pet knjiga mogla napisati o ovim ljudima i njihovim sudbinama, toliko sam se različitih teških priča naslušala! Ima ovdje i profesora, ima i onih koji su stvarno knjige napisali, toliko različitih, teških sudbina. Jedna je žena volonterka zaplakala kad je u redu za ručak vidjela svog omiljenog profesora iz škole nekad, sad siromašnog starca. Ima i onih koje su vlastita djeca izbacila iz stana - govori nam kuharica Željka, ovdje zaposlena deset godina. Ekipu zaposlenih, osim nje, čini još jedna kuharica, vozač i skladištar. Željki unatrag dvije i pol godine ovdje pomaže i suprug, također Željko, volontira.
- Od mene nemaju velike koristi, ali eto, tu sam, uskočim kad treba - smije se Željko dok postavlja stolove. Pažnju nam je privukla i plava dama koja nije skidala osmijeh s lica, volonterka Monika Kovač, kaže da je ovdje tri tjedna.
- Više ne radim pa sam osjetila potrebu negdje pomagati, i evo me. Ovo me volontiranje ispunjava jer vidim da ljudima koji dolaze po pomoć ona puno znači - kaže gospođa Kovač, povratnica iz Njemačke, u kojoj je dugo živjela.
Kako zaključuje fra Vilček, važno je da jedni drugima “budemo ljudi”, bez obzira tko smo i što smo.
- Nažalost, čovjek se od čovjeka otuđio, i to je veliki problem današnjice. Empatija nije izgubljena, samo je treba potaknuti. Svatko od nas može pomoći čovjeku u nevolji - kupiti mu obrok, dati nešto, jer i najmanje nekome može značiti puno - kaže franjevac.