Kad god se dogodi neko masovno ubojstvo ili se privede kraju suđenje za masovne ratne zločine, javnost reagira ogorčenjem i željom da se pojačaju kaznene sankcije. Malo je ljudi koji, bijesni i ogorčeni, nisu kroza zube bar jednom procijedili rečenicu - to zaslužuje smrtnu kaznu. Ubojstvo, a naročito višestruko pa još posebno ako su ubijena djeca ili nemoćne i stare osobe - doista čovjeka može natjerati na zazivanje najteže kazne. Ima li za nju mjesta u hrvatskom zakonodavstvu? Zasad, iz niza razloga, nema. Europska zakonodavstva odavno su harmonizirana po tom pitanju i smrtna je kazna iz njih izbačena. Nakon smrtne kazne nema priziva - ako je kažnjen nevini, nema ispravka, nema isprike. No to nije jedini argument protiv. U SAD-u postoji smrtna kazna, ali njena je učinkovitost u sprječavanju najtežih zločina nikakva. Upravo je SAD carstvo masovnih ubojica. No tko bi normalan mogao reći da je, primjerice, za petorostruke ubojice - ili stostruke, kakvih je bilo u Haagu - dovoljna vremenska kazna, bila ona i najduža, od 40 godina?