Svaki peti stanovnik Zagreba smatra da bi Milan Bandić trebao dobiti spomenik u glavnom gradu. 

Kao da Zagrebu općenito ne manjka spomenika njegovoj vladavini.

Imamo fontane i zlatne wc-e, imamo Jakuševac i Sveučilišnu bolnicu, imamo Bundek i Spomenik domovini, imamo Cibonu koju je obećao spasiti i Dinamo čija uprava bježi od zatvora, imamo periferiju krcatu kuća bez fasada, kao i gradski centar bez vode, kanalizacije i infrastrukture. 

Imamo žičaru, imamo šoping centre i gradsku upravu na optužnicama.

Imamo srušeni centar, razvaljenu kulturu, korumpirani Advent, imamo nepotizam i klijentelizam, afere, skandale, bahatost i bezakonje. Imamo financijski bankrot, kao i bankrot urbanih i civilizacijskih vrijednosti.

Imamo i maksimirski stadion oko kojeg se sada vodi kampanja, kao možda i najimpozantniji spomenik Bandićevu 20-godišnjem mandatu.

Uspomena na propast

Kome onda pored svega toga, pored ovako bogate ostavštine Milana Bandića, pored svega što će nas još dugo, a možda i trajno podsjećati na gradonačelnikov mandat, treba još i spomenik Bandiću?

U anketi N1 televizije koja se bavila Bandićevim nasljeđem dvadesetak posto ispitanika izjavilo je da Zagrebu treba spomenik gradonačelniku: neki bi nagradili njegovu dugovječnost, neki smatraju da je igrao veliku ulogu u političkom životu Hrvatske, a najveći dio vjeruje da je "trajno zadužio grad".

U prenesenom, ali i veoma doslovnom značenju.

Zagreb je prezadužen, ali trajno zadužen posljedicama vladavine Milana Bandića. Dokle god puca pogled, vide se Bandićevi spomenici. I kamo god se okrenemo, pa i prema hrpi smeća pod prozorom, prati nas neka ružna uspomena na Bandića.

Ne samo njegova zamjenica na predizbornim plakatima.

Pogled prema Remetincu

Spomenik Većeslava Holjevca gleda prema Novom Zagrebu kamo je grad iskoračio pod mandatom bivšeg gradonačelnika. Bandićev spomenik trebao bi gledati prema Remetincu, gdje bi gradonačelnik završio da nije naglo otišao. Pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.

Možda su ga svi brzo zaboravili, kako to obično biva s osobama koje prekorače rok trajanja u politici i s političarima koji se bore s negativnim nasljeđem. Ali posljedice Bandićeve vladavine Zagreb će osjećati još dugo.

Kome onda treba spomenik?

Treba nam što brži zaborav Bandića. 

Kao opomena

Ili možda, kad bismo već dizali spomenik, a nema sumnje da će u dogledno vrijeme netko progurati taj projekt, makar da na njemu zarade izvođači i kumovi, tada nam treba Milan Bandić kao opomena, a ne uspomena.

Kao podsjećanje na tip vladavine koji si Zagreb više ne smije dozvoliti, a ne može ni priuštiti.

Tako bi se, uostalom, mogao shvatiti i spomenik Franji Tuđmanu, podignut u gradu u kojemu bivši predsjednik nije dozvolio "oporbenu situaciju" i osporavao imenovanje legitimno izabranih gradonačelnika. Kao nešto što treba što prije zaboraviti i u što širem luku izbjegavati. Nažalost, to baš i ne funkcionira.

Spomenik u blatu

Primjerice, spomenik Bandiću mogao bi biti podignut u onom blatu Kozari puteva kao s izbornog plakata kojim se proslavio i afirmirao kao populist, ne samo zato što je Bandić tamo uživao najveću podršku, već i zato što je Zagreb vukao po blatu. U skupim cipelama.

Možda je Zagreb bio zaslužio Bandića, za kojeg je previše puta glasao, ali Bandić nije zaslužio spomenik u Zagrebu. Ako ništa drugo, izgledalo bi to kao zadnje poniženje.