Da se razumijemo, to se nije dogodilo jer je meni teško. Ja sam u ovoj situaciji privilegirana, imam čitav dom, imam nekoga tko će napraviti ručak... Danima prenosimo što se događa, obilazimo teren, pričamo s ljudima, natrpali smo gepek vodom i odjećom. Između javljanja uživo jurimo po terenu, nosimo pomoć onima do kojih još nitko nije došao. Spajamo volontere i potrebite. Tužne i teške trenutke zadržimo za sebe jer smo novinari. Naša dužnost je da prenosimo informacije, a ne kako se osjećamo.
Kad je otkucala ponoć, oko mene su stajali ljudi kojima je sve uništeno, a ja ne znam kako da im pomognem. Preživjela je samo ta boca šampanjca, pa su nju i otvorili u ponoć. Kažu da su sretni jer su živi, sve ostalo će lako. Do kraja tog prijenosa u glavi su mi se vrtjele slike svih ljudi koje smo vidjeli.
Sitna starija žena koja je u tajicama, majci kratkih rukava i bosa istrčala na ulicu kad smo došli. Živi sama. Dali smo joj vodu, jaknu, odjeću, sve što smo imali, a da joj je bilo iskoristivo. Ispočetka je htjela uzeti samo vodu. Tako bosa i stisnuta od hladnoće, nije htjela uzeti jaknu jer 'ima sigurno još netko kome treba'. Takvi su to ljudi. Gdje god da nosiš pomoć, strah ih je da će netko ostati bez jakne ili vode ako ju oni uzmu. A ni oni nemaju. Dvije kuće dalje, obitelj s malom djecom. Griju se oko vatre ali im trebaju kape, šalovi, rukavice. Srce se zgrči i raspukne kad vidiš mala stopala crvena od hladnoće. Ostavljamo im što im treba i idemo dalje. Imamo još adresa koje moramo obići.
Izet Komić. Njegova žena i susjeda su kod vatre, a on još nešto radi oko kuće. U prvi mah govore da im ne treba ništa, sram ih je uzeti. Kad smo joj rekli da imamo rukavice, pristala je jer su joj prsti bili smrznuti. Uz malo nagovaranja, rekla nam je što im sve treba. Pita imamo li jednu mušku kapu za njenog muža kojemu je u ponoć 61. rođendan. Dok kolege Mato i Ante traže, Tomislav i ja pričamo s njim. Govori da mu je ovo najtužniji rođendan. Malo se šalimo s njim, da ga bar malo opustimo. Pokazuje nam kuću. Govori da će rođendan dočekati u 'apartmanu'. Tako su nazvali komad ceste na kojem spavaju u autima. Dečki nisu uspjeli naći nijednu mušku kapu. Izet razočarano vraća kapuljaču. Sjetim se da sam uzela muževu debelu kapu i dajem mu je. Meni ne treba, uzet ću drugu kad se vratimo u Zagreb.
Nastavljamo dalje. Ante zaustavlja naglo auto pored ceste, vidi ljude koji su taman dobili kamp kućicu. Roditelji, djeca i jedan mali šepavi pas. Dora. Ista kao moja kujica. Vadimo brzo debele šalove, kape...Mato pokušava naći skijaške rukavice za čovjeka koji puše u ruke. Temperatura se spustila ispod nule.
Telefon mi nastavlja zvoniti. Stiže nova dojava. Samohrani otac i njegova kćer iz Gline. Javili su nam da spavaju u autu ispred svoje kuće, a on je pobijedio rak. Rak koji mu je oduzeo radnu sposobnost zbog čega žive od pomoći. Njegova kuća je sravnjena sa zemljom. Tražili smo ga da im odnesemo vodu, hranu i odjeću da se ugriju, da ih probamo spojiti s nekim od silnih divnih ljudi koji dovoze kamp kućice, ali bezuspješno. Zvali smo sve koje znamo, prošli Glinu, nismo uspjeli saznati ništa. Iskreno se nadam da su smješteni i da su na dobrom.
I takvih priča je na tisuće. Stave ti stvari u perspektivu, shvatiš što je zapravo bitno. Sjetiš se svega što imaš i koliko si mali. Budeš zahvalan urednicama koje te zovu da vide jeste li dobro i što trebate. Jedna od njih pokušava nabaviti inzulin za gospođu koju smo sreli. Zahvalan si uredniku koji vam je kupio rukavice jer je vidio u prijenosima da ih ne nosimo. Zahvalan si policajcu Slavku koji je odjurio u Mečenčane kad su nam ljudi javili da se otvaraju rupe u zemlji. Zahvalan si na svima koji su nam slali dojave i koji su pomagali na terenu. Zahvalan si što Novu godinu dočekuješ sa divnim ljudima, koji su do prije desetak minuta bili stranci. To koliko su hrabri, to je nezamislivo.
Valjda ne možeš bježati od emocija. Na kraju dana, samo si mali čovjek ispod otvorenog neba. Od krvi i mesa. Na udaru tuge i nesreće, oboružan optimizmom i hrabrosti. Pokušavaš preživjeti i u svemu tome, biti čovjek.