Svake subote već 23 godine deseci ljudi okupljaju se na bdjenju na središnjem istanbulskom trgu, sjede u tišini držeći fotografije svojih bližnjih koji su nestali u policijskim pritvorima.
Skupina je trebala održati svoj 700. prosvjed prošle subote, ali policija im je rekla da je njihov prosvjed zabranjen, prije nego što je na njih ispalila suzavac i plastičnu sačmu kako bi ih rastjerala. Pritvorili su desetke ljudi, uključujući i 82-godišnju ženu koja je među prvima prosvjedovala 1995. tražeći svoga sina.
Njihov sjedeći prosvjed pod imenom Majke subotom jedan je od samo nekoliko preostalih javnih prosvjeda pored istanbulskog trga Taksima, nekoć prostora javnih okupljanja koji je sada zabranjen za okupljanja oporbenih skupina.
Kritičari kažu da je policijski upad i prekidanje prosvjeda još jedan znak da Turska, članica NATO-a, tone u autoritarnu vlast pod predsjednikom Tayyipom Erdoganom, dodajući da je stanje ljudskih prava i medijskih sloboda sve gore.
Ocjenjujući da se prosvjedom samo prikriva potpora terorizmu, ministar unutarnjih poslova Suleyman Soylu rekao je da su Majke subotom povezane s nezakonitom Radničkom strankom Kurdistana (PKK) te da prosvjed neće više biti dopušten.
"To je jedan od najstarijih pokreta građanskog neposluha", rekao je Ahmed Sik, bivši novinar i odvjetnik prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP), koji je bio na subotnjem prosvjedu.
"Postojalo je doba kad je policija podržavale te ljude u njihovu bdjenju. Kriminalizirati takav prosvjed pokušaj je zastrašivanja ostatka javnosti", ocijenio je.
Na konferenciji za novinare u Istanbulu, skupina je opovrgnula povezanost s bilo kojom militantnom skupinom i naglasila da se Erdogan, u doba dok je bio premijer 2011., s njima sastao i obećao potporu.
Također su najavili da će svoj prosvjed nastaviti. "Nitko nas ne iskorištava. Nitko nas nije nagovorio da dođemo ovdje", kazala je Hanifa Yildiz, čiji je sin Murat nestao nakon što ga je policija uhitila 1995.
"Sina sam predala državi i otad ga nisam dobila nazad", rekla je.
Tiho bdjenje majki počelo je kao prosvjed protiv, kako su kazali, nestanka najbližih u policijskim pritvorima i izvansudskim ubojstvima devedesetih godina.
U to doba, kad je sukob s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK) bio na vrhuncu, nestanci i ubojstva bili su uobičajeni na većinski kurdskom jugoistoku Turske.
Državne istrage neke su slučajeve rasvijetlile. U parlamentarnom izvješću 2011. navodi se da je Cemil Kirbayir, koji je nestao za vrijeme državnog udara 1980 umro od posljedica mučenja.
"Od 1995. traje naš pravedni i tihi otpor", rekao je Cemilov brat Mikail. "Nećete nas ukloniti s trga", zaključio je.