Opaki virus koji već mjesecima terorizira čovječanstvo, "čuo" je i za svjetioničare. Za ljude koji žive na liticama od 80 metara, za najosamljenije krajeve i najusamljenije ljude.

Ja sam vam u samoizolaciji ionako 90 posto vremena i tako pola života. Ne pada mi to teško. Znalo je proći i po 8 dana da baš nikoga ne vidim, a neki svjetioničari ne vide žive duše i po mjesec dana. To nam se sviđa, inače ne bi ni bili svjetioničari, rekao je Mladen Bartulović koji radi na svjetioniku Struga na Lastovu na litici visokoj 80 metra. Iz svoje firme Plovput dobio upozorenje o dizanju mjera zaštite od korona virusa na veću razinu.

- Nitko nam više na svjetionik ne smije doći, ni radnici ni mještani. Inače, od mene do prvih kuća na Lastovu ima dva kilometra. Stoga, šetači i ljudi koji beru šparoge znaju biti česti gosti ovdje gdje sam ja. Sada je to zabranjeno – rekao je Mladen.

Ivan Bulić Ićo (50), svjetioničar je na Visu te radi već 23 godine. Na viškoj je Stončici od 1998. godine.

- Majka mi je stara, a sestra bolesna pa sam zabrinut za njih. Ovdje na otoku zasad nema korone, ali dovoljno je da dođe samo jedna zaražena osoba i cijeli je otok gotov. Zato pokušavam držati distancu koliko mogu i čuvam se nakon što mi završi smjena od nekoliko dana i tad idem kući, a na svjetionik mi dolazi kolega na zamjenu –rekao je Ićo. Vrijeme koje sporo protječe kad je izoliran na svjetioniku, krati izradom suvenira od palmina lišća.

I Goran Mucić (56) se trenutno nalazi na mjestu na kojem se korona virusom gotovo nemoguće zaraziti. Voditelj je objekta Biokovo, odnsono odašiljača na Biokovu koji je smješten na 1762 metra nadmorske visine. Tu radi već 33 godine. Četiri dana radi, četiri je slobodan, a onda odradi još četiri pa je slobodan osam dana. Slobodne dane provodi kod kuće, u Makarskoj do koje ima 33 kilometra.

- Da sam stalno tu, ne bih se nikad zarazio. Ovdje ako ne doneseš virus, nema šanse ni da se zaraziš. Međutim, odlasci kući su uvijek rizični – rekao je Goran koji je na odašiljaču na Biokovu zadužen za održavanje prijenosa emitiranja signala. Ljeti je to njegovo područje krcato turistima zbog tamošnjeg parka prirode, a zimi pak nema nikoga. Pogotovo kad ima snijega.

- Malim autima bez lanaca se rijetko tko usudi ovdje dođi tako da su to uglavnom rijetki planinari koje viđam. Zbog toga je ovo mjesto vrlo sigurno od virusa trenutno. Ipak, mislim na djecu i unuke i ne mogu reći da sam opušten. Poručujem svima koji nemaju prilike biti ovako izolirani kao ja: „Čuvaj se i čuvat će te“ – zaključio je Goran.

Bojim se. Jedinu mi utjehu pružaju zahlađenja. Strašno mi fali snijeg, rekao nam je umirovljeni meteorolog Drago Vukušić koji još uvijek živi na Zavižanu. Na tom planinskom vrhu na Sjevernom Velebitu, na 1676 metara visine, korona virusa nema. Još.

- Ljudi dolaze svaki dan. Uglavnom su to parovi ili manje grupe prijatelja, obitelji. Dolaze u šetnju. Umjesto “dobar dan“, kažem im: „Ne nosite mi virus!“. Oni se smiju i govore da su zdravi. Nikome ne vjerujem. Ne rukujem se s njima i idem za svojim poslom - govori Drago. Uvjeren je kako su ljudi od pojave korona virusa počeli dolaziti na Zavižan jer se tamo osjećaju sigurno.

- Shvatili su da je ovdje zrak čist, ali zbog svega toga nemam mira. Bio bih sretniji da sam u svom selu Gornja Klada koje je također tu, samo na 370 metara visine. Tamo ima još manje ljudi nego ovdje, ako si to uopće možete zamisliti – rekao je Drago kojem smo na kraju zaželjeli visok i postojan snijeg.

 Opaki virus koji već mjesecima terorizira čovječanstvo, "čuo" je i za svjetioničare. Za ljude koji žive na liticama od 80 metara, za najosamljenije krajeve i najusamljenije ljude.