Ako je suditi prema narodnoj izreci “gdje nema djece i škole, nema ni života”, Imotskoj krajini već se dugo loše piše. Na ovom su području zadnjih desetljeća zatvorene čak 24 osnovne i područne škole.
Ceste i uski klanci danas su tek odmorišta za divlje životinje i pokoju napuštenu mačku koja svrati tražeći krov nad glavom. U ovim ruševinama još samo stara školska ploča, zemljovid i pokidani hrvatski grb govore da su se ondje odgajale generacije mladih Imoćana. Samo u zabiokovskom kraju od početka osamdesetih vrata je zatvorilo osam osnovnih škola, najviše po broju zatvorenih u Imotskoj krajini. Obilazeći te škole, gotovo da nismo u selima naišli na čovjeka, a kamoli da će netko pokušati revitalizirati sela i vratiti mlade.
Opismenjavanje u ovim krajevima počeli su u 19. stoljeću svećenici glagoljaši. Prva je službena škola otvorena na Studencima 1867. godine, potom u Grabovcu, Prološcu, a pomoćna škola otvorena je u Zagvozdu 1853. Škole je gradila lokalna zajednica uz pomoć države prije pedeset i više godina. Stanovnicima nije tad bilo teško svakodnevno kamen po kamen klesati i ugrađivati u kamene ljepotice. Znali su da ulažu u budućnost svoje djece i njihov opstanak u ovim krajevima. Svaka takva škola imala je i stan za učitelje. Mislilo se u to vrijeme o sigurnim uvjetima rada seoskih učitelja. Upravo su iz ovih škola izišle generacije visokoobrazovanih ljudi koji se nisu sramili svoga djetinjstva, zobnice preko ramena u kojoj je bila “pamet cijelog svijeta” i komada domaćega kruha premazanog svinjskom masti.
Onda su došle devedesete, ratno vrijeme, mladost je odlazila s puškom u ruci, dio ih se nije vratio s ratnih polja, a dio je otišao za boljim životom u gradove.
Mnoge obitelji iz ruralnih krajeva svoj dom su pronašle u europskim zemljama. U prosjeku, svake godine upišu se dva razreda manje prvašića. Svi ovi objekti vlasništvo su županije, koja je voljna u suradnji s lokalnom samoupravom što više njih privesti nekoj svrsi. - Županija kao osnivač dala je neke od napuštenih škola na upravljanje raznim udrugama, najviše lovačkim. Iz ove perspektive najgore je što mnoge od tih škola propadaju, ali se u njima u ovakvim uvjetima ne može ništa pokrenuti - govori nam Miroslav Budimir iz ureda za prosvjetu ispostave Imotski.
Uz maćehinski odnos političara te lošu gospodarsku i ekonomsku situaciju, nažalost, neće tako skoro u ovom kraju zazvoniti nova školska zvona.