Saša (43) i Dijana Sabljak (38) jurili su oko Božića 2019. kroz noć od Velike Gorice prema zagrebačkoj bolnici jer je Dijana dobila jake trudove. Saša je pitao suprugu može li izdržati i hoće li stići do bolnice na vrijeme. Kad je odgovorila da ne zna i da nije sigurna, znao je da mora brzo nešto učiniti.
Signalizirao je policajcima Ivanu Josiću (42) i Damiru Papiću (30), koji su bili u ophodnji da stanu, a onda ih zamolio da ih pod rotirkama prate do zagrebačkog rodilišta u Petrovoj. Stigli su u posljednji čas.
POGLEDAJTE VIDEO: Jurili kroz noć za Monu
I sestrica pomaže oko Mone
Dijanu su pripremili, a malena Mona stigla je na svijet 15-ak minuta kasnije 22. prosinca 2019. u 3.02 sata. Sve je prošlo u redu, a Mona je težila 2970 grama i bila duga 49 centimetara.
Danas se Saša i Dijana s osmijehom prisjećaju tih trenutaka. Mona je već velika i zdrava curica, veselo guguće, puže, diže se i hoda uz namještaj. Mami i tati u brizi oko Mone pomaže i njihova starija kći Luana.
- Igram se sa sekom, škakljamo se, smijemo, nosim je već, lagana je - razdragano priča Luana. Jako voli seku te ponekad i spavaju zajedno. Njezina mama još je na porodiljnom, a malena Mona vjerojatno će u vrtić s dvije godine. Dijana se trudi da se svi zdravo hrane te kuha svaki dan, u čemu joj pomaže i Luana. Ona pohađa 3. razred osnovne škole i kaže nam kako najviše ima petica. Njezina sestrica Mona vesela je djevojčicu, samo je trenutačno malo muče zubići.
Skromna proslava
- Zbog toga se nekad budi po noći. Inače dobro spava, fino i jede, stvarno se na ništa ne možemo požaliti - govori kroz smijeh.
Saša i Dijana kažu kako im je ova godina na izmaku doslovno proletjela.
- S obzirom na situaciju, Monin 1. rođendan proslavili smo u krugu obitelji. Osim nas četvero, još će vjerojatno doći baka i deda, moji roditelji Katarina i Dragan. Nažalost, suprugini roditelji, baka Marija i deda Stjepan, žive u Zagorju, imaju i kronične bolesti pa nažalost ne mogu doći - otkriva nam Saša.
- Moram priznati da nam je teško jer se dugo nismo vidjeli, ali ne želimo ništa riskirati. Zbog toga bismo im htjeli poručiti da mislimo na njih i da nam nedostaju - nadovezuje se Dijana.
U sličnom duhu pod mjerama protekle su i Monine krstitke početkom srpnja.
- Neki su odustali, nisu došli zbog straha od zaraze. Mi to potpuno razumijemo. Zvali smo samo članove najuže obitelji. Bilo je lijepo, lijepo smo proslavili. Nažalost, suprugini roditelji nisu bili ni na krstitkama.
Nadamo se da će sljedeće godine biti drugačije - kaže Saša, koji, kao i Dijana, s nadom očekuje 2021. godinu.
Inače, Saša je pomoćni trener NK Velika Gorica, a epidemija COVID-19 utjecala je i na njegov način rada.
I danas zahvalan policajcima
- Sad sam imao online nastavu za licencu za UEFA pro trenera na Nogometnoj akademiji. Imao sam predavanja cijeli dan, no ne možemo raditi praktičnu nastavu na terenu jer nemamo s kim. Što se tiče treninga u klubu, bile su male rupe. Jedno vrijeme trenirali smo s po tri igrača, pa šest igrača. Izmjenjivali smo se s glavnim trenerom, po tri-četiri sata smo bili na terenu. Dok nisu dopustili profesionalnim sportašima da treniraju - govori Saša. Policajce koji su ga tog jutra 22. prosinca pratili do bolnice nije zaboravio.
- Vidio sam ih nekoliko puta u Gorici. Kad god bih ih sreo, mahnuo bih i pozdravio. Jednom sam ih vidio u vozilu pa sam prišao autu i pokucao im na prozor. Nekome bi prizor možda bio neobičan, ali htio sam ih pozdraviti. Damiru i Ivanu želim još jednom zahvaliti na svemu što su učinili za nas te noći. Možda se njima čini da to nije bilo ništa posebno i da im je sve to u opsegu posla, ali nama je mnogo značilo - zahvalan je Saša policajcima i danas.
S njim se slaže i supruga.