Udruga Sjena obratila se Komisiji Ujedinjenih naroda i predsjedništvu Europske komisije s hitnim apelom za "zaštitu prava djece s teškoćama i osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj".
Povod za ovo pismo bila je smrt dječaka s poteškoćama koji se ugušio pizzom u Kraljevici o čemu smo naširoko izvještavali na 24sata.
Njihovo pismo prenosimo u cjelosti:
Poštovani, obraćamo Vam se kao roditelji i predstavnici obitelji djece s teškoćama u razvoju te osoba s invaliditetom, duboko zabrinuti zbog brojnih i ponavljanih kršenja temeljnih ljudskih prava ove populacije u Republici Hrvatskoj. Unatoč tome što je Hrvatska potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (CRPD) i Konvencije o pravima djeteta (CRC), praksa pokazuje da se ta prava često ignoriraju, a životi djece i osoba s invaliditetom ugrožavaju unutar sustava koji bi ih trebao štititi, stoji na početku pisma.
Dalje navode:
1. Tragedije i pokušaji zataškavanja
Dana 6. listopada 2025. hrvatski mediji (24sata.hr) objavili su vijest o smrti dječaka s teškoćama u Centru za rehabilitaciju, koja je potresla javnost. Prema dostupnim informacijama, dječak je bio često zaključavan u sobu bez nadzora, a okolnosti smrti upućuju na teško zanemarivanje i propuste u skrbi. Roditelji i svjedoci navode da su se nakon tragedije pokušale umanjiti razmjere odgovornosti i izbjeći nezavisna istraga. Ovaj slučaj nije izoliran incident, već simptom sustavnog urušavanja institucionalne skrbi, u kojoj djeca i odrasle osobe s invaliditetom ostaju bez osnovne zaštite, nadzora i dostojanstva.
2. Stanje u institucijama: Brojne ustanove u Hrvatskoj su dotrajale, neodržavane i arhitektonski nepristupačne. Nedostatak osnovnih sanitarnih, sigurnosnih i prostornih uvjeta ugrožava zdravlje i život korisnika. U mnogima nema dovoljno stručnog i educiranog osoblja (defektologa, psihologa, medicinskih sestara, terapeuta), što dovodi do zanemarivanja, neprimjerenih postupaka i izostanka individualizirane skrbi. Proces deinstitucionalizacije, iako formalno dio državnih strategija, u praksi gotovo da ne postoji — korisnici se i dalje smještaju u velike, zatvorene sustave, bez stvarne podrške u zajednici.
3. Nepostojanje kriznih i hitnih centara: Posebno zabrinjava činjenica da u Hrvatskoj ne postoje krizni centri za slučajeve kada roditelj, skrbnik ili član obitelji djeteta s teškoćama iznenada oboli, ostari, bude hospitaliziran ili preminu. U takvim situacijama obitelji se nemaju kome obratiti — ne postoji sustav hitne privremene skrbi, medicinske i psihološke podrške, niti sigurnosnog smještaja za dijete ili odraslu osobu s invaliditetom. Roditelji žive u stalnom strahu što će biti s njihovom djecom ako se njima nešto dogodi, dok država ne nudi nikakav plan kontinuiteta skrbi. Takvi centri u drugim državama služe kao privremena i krizna rješenja koja štite osobe s invaliditetom od institucionalizacije i traumatičnih premještaja. Hrvatska ih još nije ni započela planirati, iako bi trebali biti temelj svakog modernog sustava skrbi.
4. Promašaj projekta „Odmor od skrbi“: Usluga „Odmor od skrbi“, koja se financira iz europskih fondova i predstavljena je kao oblik podrške roditeljima djece s teškoćama i osoba s invaliditetom, pokazala se kao potpuni promašaj. Umjesto stvarne pomoći obiteljima, projekt je postao mehanizam za financiranje plaća udruga koje ga provode, bez mjerljivih koristi za krajnje korisnike. U praksi, roditelji ne mogu ostvariti uslugu kad im je najpotrebnija, kapaciteti su simbolični, a kriteriji netransparentni.
Time se propušta osnovni cilj projekta — olakšati teret skrbi i spriječiti izgaranje obitelji koje već godinama nadomještaju propuste države. Ovakav način provedbe ne samo da ne pomaže obiteljima, nego diskreditira europske projekte i stvara dojam da se sredstva EU koriste bez stvarnog nadzora i svrhe.
5. Naši zahtjevi i apel međunarodnim institucijama: S obzirom na sve navedeno, obraćamo se UN-u i Europskoj uniji sa sljedećim zahtjevima:
1. Hitna međunarodna istraga i nadzor nad institucijama u Hrvatskoj u kojima su smještena djeca s teškoćama i osobe s invaliditetom.
2. Nezavisno utvrđivanje odgovornosti za smrt dječaka i druge slične slučajeve, uključujući navode o zataškavanju.
3. Revizija načina trošenja sredstava EU fondova u području socijalne skrbi, s naglaskom na to da novac mora doći do obitelji, a ne poslužiti za administrativno preživljavanje projekata.
4. Uspostava kriznih centara i hitnih službi podrške za situacije bolesti, nemoći ili smrti roditelja/skrbnika.
5. Razvoj mreže malih, stručnih i dostupnih centara podrške u zajednici, uz istinsku deinstitucionalizaciju.
6. Osiguranje javne transparentnosti i nadzora nad svim programima koji se financiraju javnim i europskim sredstvima.
7. Zaštita zviždača, roditelja i zaposlenika koji prijavljuju propuste, zanemarivanja ili zloupotrebe.
6. Zaključak i apel: U trenutku kada se u institucijama događaju smrti djece, kada roditelji mole za pomoć jer nemaju kome ostaviti svoje dijete ni na jedan dan, a sredstva namijenjena njima završavaju u projektima bez učinka — država je izgubila temeljnu svrhu postojanja: štititi najslabije.
Zato od Ujedinjenih naroda i Europske unije tražimo da:
- hitno reagiraju i pokrenu međunarodni nadzor,
- osiguraju da sredstva EU fondova budu usmjerena prema stvarnim korisnicima,
-podrže uspostavu kriznih centara i reformu institucionalne skrbi,
- zahtijevaju transparentnost, odgovornost i zaštitu obitelji koje su prepuštene same sebi.
Tražimo pravdu, nadzor i stvarnu promjenu. Tražimo da se prestane šutjeti o tragedijama koje se događaju iza zatvorenih vrata institucija i da se prekine praksa administrativnog prikrivanja odgovornosti. Tražimo da se zaštiti svako dijete i svaka osoba s invaliditetom, jer oni sami to ne mogu, stoji u pismu...