Slovenija je izabrala mačka u vreći, ali važno je samo da je mačak “nov”. Dugo smo tražili obećanja Mire Cerara, slavljenika trećih prijevremenih parlamentarnih izbora. Nismo ih našli jer ih i nema. Upravo su to susjedi i tražili, vjerujući da oni koji ništa ne obećaju ne mogu ni prekršiti obećanja. Ali zato ako išta naprave, bit će popraćeno lovorikama. Slovence nije zanimao politički program, pa se ni Cerar njime nije zamarao. Nije ih zanimala ni stranačka dugovječnost - Cerarova još nije navršila ni dva mjeseca. Zaglavljeni u dubokim financijskim problemima jedini im je cilj bio kazniti stare političke elite. A zbog čega su na njih tako bijesni? Da bismo odgovorili na to pitanje moramo se vratiti jedno desetljeće unatrag. Slovenija je u to vrijeme pupala. Ostvarila je rast BDP-a od četiri posto, vanjsku i unutrašnju ravnotežu, suficit, uživala je velik ugled i bila je uzor jugoistočnoj Europi. Još 2005. bila je zemlja bez duga.
Tri godine poslije nabila je dug od 10 milijardi eura. Danas je u “hrvatskom” problemu slovenskih razmjera - duguje više od 25 milijardi eura.
- Zapali smo bili u doba hazardiranja, kada je postalo važno baratanje imovinom i hit je postala kupnja dionica. Ušli smo u dugove jer su se banke jeftino zaduživale u inozemstvu, a potraživanja smo pokrivali kreditima. Tim kreditima ljudi su kupovali vrijednosne papire, a tajkuni tvrtke. Tvrtke su se rapidno širile prostorima bivše Jugoslavije. Nitko nije računao na krizu - govori Joža Mencinger, nekadašnji potpredsjednik slovenske vlade i ugledan makroekonomist.