Vesna Bandić, supruga pokojnog zagrebačkog gradonačelnika, razgovarala je za Jutarnji list o tome kako živi bez Milana Bandića, ali i sa čime se sve nosi posljednjih mjeseci. Rekla je tako, navode, da joj je Milanova mirovina 6800 kuna, a režije čak 6000 te kako se pita od čega će živjeti.
POGLEDAJTE VIDEO: Bandićeva udovica
Komentirala je i tu noć, početkom ožujka, u kojoj je Milan Bandić preminuo.
- Ne znam gdje je Milan bio te noći i ne zanima me. Nisam bila ljubomorna žena - rekla je Vesna Bandić.
U razgovoru priča kako je silno voljela pokojnog supruga, koji je doselio k njoj već nakon šest mjeseci veze, ali i da se nikad nisu svađali ili imali probleme u bračnom odnosu.
POGLEDJATE VIDEO: Suradnici na Bandićevu grobu
Kra(l)j delanja
U 2022. godinu ušli smo bez Milana Bandića. Nekoliko je naraštaja Zagrepčana od rođenja do punoljetstva živjelo pod njegovom vlašću, nikad nisu vidjeli drugoga gradonačelnika. To se više nikad neće ponoviti - i ne ponovilo se. Nedugo nakon njegove smrti pokazalo se da su najružnije glasine o njemu najtočnije.
Pokazalo se točnim ono što se činilo nemogućim - gradonačelnik je kontrolirao sve poslove u Zagrebu (od zapošljavanja konduktera u ZET-u i kontrolora parkinga do ravnatelja bolnica) i za svaki uzimao “pinku”. Ostavio je iza sebe golemo bogatstvo, cijeli jedan arhipelag kuća, stanova, vikendica, garaža, prepisan na bog te pitaj koga... Zamjenik Bandićeva šefa kabineta nakon Bandićeve smrti oglasio je na prodaju imanje od 300.000 eura, za koje se vjerovalo da je Bandićevo. Mnogi su lažni vlasnici njegove imovine u času njegove smrti postali bogati. Što je s navodnim bogatstvom skrivenim u Italiji? Upitno je trudi li se itko i izvesti takvo što. Izvori bliski MUP-u kažu da je u obradama ustanovljeno kako je imao posebne kurire koji su njegovo bogatstvo, najčešće pretvoreno u dragulje, nosili u depoe, u trezore talijanskih banaka. Može li istraga doći do njih?
Milan Bandić stvorio je mit o sebi, no kako to biva, značajan dio mita bile su puke maštarije. Nije on dobio šest izbora, dobio ih je manje: na prvim, drugim i trećim zagrebačkim izborima nakon Tuđmanove smrti pobijedile su lijeve stranke, koje su Bandića izabrale u skupštini. Tek na četvrtim izborima, 2009. godine, Zagrepčani su izabrali njega kao pojedinca. Tad su ga, vjerojatno, doista izabrali; možda još i idući put - nakon toga izbore je kupovao. Novac Zagrepčana dijelio je šakom i kapom - zavičajnim klubovima, manjincima, većincima, crkvama, stanovnicima sirotinjskih kvartova, udrugama iz krajeva odakle dolaze njegovi birači... Lansiranju u mit neprocjenjivo je pomogla fotografija na kojoj Bandić, dramatski zamišljen, gaca kroz blato Kozari puteva, dok oko njega trčkaraju njegovi pomoćnici. Izgledao je na toj slici kao čovjek na čija je pleća pala sva tuga poniženih i uvrijeđenih, i na čijem se licu vidjelo čvrsto uvjerenje da će ih baš on, mesija, spasiti. Učinio je nemoguće - asfaltirao im je prilazne puteve, ali je grad gurnuo u blato.
Fotografija je bila istinita, ali je poruka bila lažna, kao i bajke o njegovu “delanju” - on bi se do novinara došetao pješice, ispalio nekoliko fraza o neprestanom neumornom radu, a onda se iza ugla, gdje nema kamera, ušetao u milijunsku limuzinu. Potom je krstario putevima užitka. Ne manje važna bila je i snimka Bandića koji, negdje u Posavini, na snijegu i ledu polaže vijenac, pa se poklizne, ali svejedno, kao tuljan, gmiže do svoga cilja sve dok ga ne dostigne. Tad je izgledao kao spomenik ljudskoj ustrajnosti. U neku ruku je i bio. Dvadeset godina je grabio ne obazirući se na prepreke. Što je pozitivnog ostalo kao njegovo nasljeđe? Imamo li na umu da je u dva desetljeća raspolagao s nekih 150-200 milijardi kuna, ne previše toga: fontane, rotor, Radnička cesta, nešto asfalta po Kozari putevima. I urbanistički i kulturalno razoren grad. Život mu je bio hedonistički razuzdan kao nijednom našem političaru u povijesti, ali žalostan. Konac nedjelo krasi. Milan Bandić bio je marioneta, lutka na koncu moćnika iz sjene, “kontroverznih biznismena” kakvima ova zemlja, nažalost, vrvi. Navodno su ga tukli, šamarali, morao je slušati njihove naredbe. Tko proda dušu vragu, može očekivati da mu ovaj jednoga dana zakuca na vrata i dođe po svoje. Njemu se to dogodilo.
Bandić je umro, ali je li s njim nestala i bandićevština? Obogatio je hrvatski rječnik metaforom o “žetončićima”. To je naziv za cijelu klasu potkupljenih političara koji će za novac ili neku uslugu izdati birače i dati glas vladajućima. Gazda 12 “žetončića” je umro, ali jesu li oni nestali? Teško, i danas se novinari zabavljaju prebrojavajući ih po Saboru. Bandić bi ove zadnje izbore izgubio i šteta je, i zbog njega i zbog naroda, što ih nije doživio, jer nije baš ohrabrujuće znati da nam političke probleme rješava “biologija”.
Narodu ne smetaju optužbe za uzimanje mita. I Plenković je sve znao, ali mu nije smetao kao partner, štoviše, podržao ga je gurajući u zagrebačke izbore onu “ovcu u ovčjoj koži”, umjesto pravog kandidata. Naši političari kradu (štoviše, ulaze u politiku samo zato da bi krali) zato što znaju da im nitko ništa ne može i da su jači od sudbine. Narod bi ih mogao smijeniti. No oni su nesmjenjivi, jer ih biračko tijelo podržava. Korupcija je kod nas postala dio kulture, civilizacijska norma, prešutno pravilo.