Sumrak nad gradom. Preko tramvajskih šina povremeno sramežljivo kloparaju usamljeni automobili. Negdje iznad glava ironično svjetluca znak upozorenja o dolasku tramvaja. Čini se kao da su prošli mjeseci otkad se ugasio javni prijevoz. Vjetar raznosi pročitane naslovnice o broju zaraženih. Nazubljeni vrhovi betonskih krovova režu u zagasito nebo. Zagreb čeka još jedna noć u izolaciji.
POGLEDAJTE VIDEO:
Građani, zabarikadirani u svojim zidovima, promatraju vanjski svijet. Gledaju u istu Vukovarsku, u iste oguljene fasade, u iste zahrđale antene i satelitske tanjure. Eno, tamo su susjedove razbijene rolete. Još ih nije popravio. Eno i one ispuhane lopte, stoji zaboravljena valjda već dvije godine. Eno i...
Samo trenutak. Što je ono na krovu? Tko je ono na krovu? Je li to... Ma nije moguće. Ne može biti.
U umirućim popodnevnim satima, s vrha jedne zgrade u Vukovarskoj ulici, odakle se pruža pogled na cijeli klonulu metropolu, Zagreb je promatrao muškarac u crnome. Ogrnut plaštem, išiban vjetrom, suvereno je stajao nad ozlijeđenim gradom. Gotovo kao zaštitnik. Kao superheroj. Kao Batman.
Stigle su nam fotografije. Mutne, slikane izdaleka, nemoguće je bilo razabrati ikakav detalj. Stigao je i video. Nekoliko puta smo ga pogledali. Svima se vrtjela ista misao po glavi. U Zagreb je, kako se čini i koliko god to nevjerojatno zvučalo, stigao Batman. Dotle smo došli.
Rastrčali smo se po gradu. Moramo ga naći, nema šanse da ovo pustimo. Koliko često dobiješ priliku loviti Viteza tame? Zvonili smo po parlafonima, zaustavljali ljude na ulicama, okretali brojeve. Pretraživali katastre. Nitko ga nije vidio. Prvi susjedi nemaju pojma o čemu govorimo. Poklapaju nam slušalice. Smiju nam se. Ne vjeruju.
Kako uopće pronaći Najvećeg Svjetskog Detektiva? Nije da baš možemo ukucati Batmanovu pećinu u Google maps. Gdje god da smo se obratili, naletjeli smo na zid. Ništa. Dim. Mrak. Na izmaku ideja, pouzdali smo se u slijepu sreću. Hodali smo od ulaza do ulaza i zvonili. Svako prezime posebno. Svaki put isto, bizarno pitanje.
Dobar dan, ovdje novinari iz 24sata, jeste li možda vidjeli Batmana na krovu vaše zgrade?
Neki su samo sklapali interfonsku slušalicu. Neki bi se smijali. Neki bi se naljutili. Neki bi psovali. Neki bi nam iskreno pokušali pomoći. A većina je bila sigurna da smo ludi. Znaju da je ludilo kao gravitacija. Nekad je dovoljno samo malo pogurati.
A onda se dogodilo nemoguće. Jedan parlafon je progovorio. Glas je zvučao prigušeno. Prezime na njemu, kako prikladno, bilo je Nox.
- To nije bio Batman. Imao je komad tkanine i čizme, ali to nije bio on - krčalo je kroz minijaturni zvučnik.
To je točno nešto što bi i Batman rekao za sebe. Nakon kraćeg nagovaranja, osoba s druge strane pristala je na sastanak pred vratima. Uzbuđeni, čekali smo. Vrijeme je curilo kao pijesak.
Vrata je otvorila prilika u crnom, u rukavicama i s medicinskom maskom preko lica.
- Ja sam Astrid Nox - kazala nam je žena plave kose.
Nakon kratkog upoznavanja, iznijela nam je svoju verziju priče. I ona je tada bila na tom krovu. U pozadini, skrivena od očiju prolaznika, dokumentirala je muškarca u crnom.
Astrid je, naime, fotografkinja koja je tog kasnog popodneva snimala svog prijatelja. Bar tako tvrdi. Bio je, kaže, idealan vjetar pa su se požurili uhvatiti nekoliko kadrova.
Nismo bili uvjereni. Zar bi Batman tako lako odao svoje tajne običnom novinaru? Moćni milijarder koji dane provodi naslikavajući se s top modelima, a noći utjerujući pravdu u iskvareni grad, sasvim sigurno bi pokušao zamesti trag. Pa čak i na ovako jednostavan, naizgled uvjerljiv način. Astrid nam je poslala i fotografije koje je snimila na krovu. Na nijednoj nije bilo potpuno vidljivo lice modela.
Oprezno smo joj zahvalili i udaljili se. Ako ona kaže da je samo snimala prijatelja, vjerovat ćemo joj. Zasad. Sve dok se na ovom, ili na nekom drugom krovu, opet ne ukaže njegov lik.
Jer on je heroj kojeg Zagreb zaslužuje, ali kojeg još uvijek ne treba. Zato ćemo ga loviti. Jer on to može podnijeti. Jer on nije naš junak. On je tihi čuvar. Brižni zaštitnik.
Vitez tame.