Kadrovi iz ‘interventnog uvoza” obično imaju vatrogasnu funkciju - traju kratko, ali dovoljno da zagase neki domaći požar, isprva uživaju reputaciju velikih reformatora, pokretača razvojnog ciklusa i konačnih uvoditelja reda...

Slučaj Tihomira Tima Oreškovića je jedinstven. Karamarko se dogovorio s njim da mu bude u Vladi dok je očekivao da će dobiti 76 mandata, pa je Orešković trebao postati ministar (financija) ili potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo, no Most je poremetio te računice, pa je Orešković, zbog sjajnih referencija, postao premijer. Najsličniji njegovu slučaju primjer je Milana Panića, američkog državljanina srpskog podrijetla, multimilijunaša, kojeg su Amerikanci poslali u Srbiju kako bi, nakon ratobornog Miloševića vodio politiku mira.

Panić je to, kako je znao i umio, i činio - ali je ponešto učinio i za sebe. Kao jugoslavenski premijer, koji je natucao srpski jezik, Panić je kupio najveću lokalnu farmaceutsku industriju, Galeniku iz Zemuna. Nakon njegova odlaska s vlasti Srbija je to preuzimanje ocijenila neprijateljskim pa mu je Galeniku oduzela, a spor je na kraju rješavao sud u Washingtonu, koji je naredio Paniću da Srbiji vrati tvornicu, a Srbiji da Paniću vrati uložena sredstva (novac i dionice).

Iako nije u cvijetu mladosti, Milan Panić (1929.) još se trudi preuzeti Galeniku, a prije par mjeseci u Beogradu je objavio memoare, u kojima je otkrio da je upravo on Amerikancima predložio i osmislio koncept dejtonskih pregovora, kojima je na ovom prostoru završen rat i uspostavljen mir.

- Na jednom sastanku s Miloševićem, dok sam bio premijer SRJ a on predsjednik Srbije, pitao me mislim li da je on loš čovjek. Rekao sam mu da znam da je loš čovjek. Milošević mi je na to uzvratio: “Ako zaista misliš da sam loš, ubij me”. U tom trenutku mi je ponudio svoj pištolj. Rekao sam mu: “Ne želim te ubiti, ne vjerujem u smrtnu kaznu” - rekao je Panić na promociji svoje knjige.

Epizoda Panićeva obračuna s Miloševićem prilično je ilustrativna govorimo li o uvoznim premijerima. Oni, naime, nemaju jednu jedinu stvar koja je političarima nužna - moć.

- Bio sam uvjeren da ću ga pobijediti. Ja sam tada bio šef delegacije, imao sam komande u rukama i bio iznad Miloševića i Ćosića. Butros Gali je nešto pitao Miloševića, a ja sam mu rekao: ‘Ja sam vođa delegacije, mene morate pitati’. Rekao sam mu: ‘Ti sjedi! Moraš sjesti kad ti ja kažem’. Ja nisam neodgojen, a to je bilo skoro neodgojeno. U hotelu je krenuo na mene. Tad sam mu rekao da mora još danas podnijeti ostavku.

- ‘Dovoljno je što nas sramotiš u Jugoslaviji, ali nas sramotiš i u cijelom svijetu’, rekao sam mu. Bio sam uvjeren da je gotovo. Da je rat gotov. Ali on je uvjerio svoje da u skupštini glasaju protiv – opisao je Panić svoj konačni politički poraz. Ipak, Panić je posao zbog kojeg je došao uglavnom obavio.

I Ivica Dačić u srpsku vladu je uvezao jednog “Amerikanca”. Bio je to Lazar Krstić, rođen 1984. godine, financijaš s diplomom sveučilišta Yale i iskustvom u prestižnoj McKinsey & Company. Na dužnosti ministra financija bio je samo godinu dana - od 26. kolovoza 2013. do 12. srpnja 2014., prvo u vladi Ivice Dačića, a potom u vladi Aleksandra Vučića. Iz vlade ga je naglavačke izbacio Vučić, kad mu je ministar financija došao s idejom da smanji proračunski deficit tako što će otpustiti 160.000 ljudi, poskupiti struju za 30 posto i sniziti plaće za 20 posto. Ostavku je obrazložio time da je premijer odbio njegove prijedloge mjera štednje koje su “trebale poboljšati financijsku situaciju Srbije”. Taj tsunami otkaza u svijetu ne bi imao presedana - bilo bi to kao da netko u Hrvatskoj otpusti oko 80.000 ljudi...

Drugi anglosaksonski srpski ministar, Saša Radulović - zadužen za resor gospodarstva, također je formatiran na Zapadu i također je u Srbiji doživio “krivo srastanje”. Već 1990. Radulović se preselio u Njemačku, gdje je radio u Siemensu, a potom je prešao u SAD. Potom se seli u Kanadu, gdje radi za medicinsku tvrtku.

Radulović je u Srbiju planirao uvesti američki model poslovanja - pragmatizam, racionalnost, čiste račune, čiste ruke, čiste bilance. Kao ministar izdržao je rekordno kratko: od rujna 2013. do siječnja 2014. Nije se, poput Krstića, mirno povukao s funkcije već je ušao u silovit rat s Aleksandrom Vučićem, koji traje i dan danas. Radulović Vučiću zamjera tajne ugovore s arapskim milijunašima, netransparentnost, štetne ugovore.

Bugari su imali znatno više sreće sa svojim uvozom kadrova. Njima se, zapravo, u domovinu vratio najslavniji emigrant, žrtva komunizma, Simeon Sakosokoburški - zadnji bugarski car, izdanak jedne od najslavnijih europskih kraljevskih loza.

Simeon vuče podrijetlo iz dinastije Sachsen-Coburg-Gotha, koja je dala i princa Alberta, supruga engleske kraljice Viktorije. Sachsen Coburg Gothe vladali su Portugalom i Bugarskom, a i danas vladaju Belgijom i Velikom Britanijom (kraljica Elizabeta II. potječe iz dinastije Sachsen-Coburg-Gotha, premda se naziva Windsor).

Racionalni Slovenci imali su nešto više sreće s uvozom kadrova. Janez Janša je u svoju vladu formiranu 2004. godine instalirao Aleksandra Bajuka, bivšeg emigranta.

Bajukovi roditelji su pred kraj Drugog svjetskog rata emigrirali u Austriju, a potom u Argentinu. U gradu Mendozi Bajuk je diplomirao ekonomiju, a u SAD-u je doktorirao. Bajuk se 1976. zaposlio u Svjetskoj banci u Washingtonu, Potom je radio za Interameričku banku (IDB) u predstavništvu u Parizu. Revija The Banker proglasila je Bajuka 2005. europskim ministrom financija godine, u vrijeme kad se Slovenija pripremala za preuzimanje eura.

Najveću nesreću s uvozom ljudi imali su Gruzijci, kojima je iz Amerike došao predsjednik Mihail Sakašvili. On je Gruziju uveo u rat s Rusijom, koji su Gruzijci izgubili, ostavši bez dijela teritorija. Ostao je zapamćen po neobičnom incidentu kad je ministar unutarnjih poslova Avakov polio vodom Sakašvilija. Avakov je na svojoj Facebook stranici napisao da se suzdržao da ne udari Sakašvilija i da mu je umjesto toga bacio vodu u lice. U životu nisam vidio takvog luđaka i populista - rekao je Avakov. Sakašvili je kasnije ostao bez gruzijskog državljanstva, pa je postao gradonačelnik Odese, ukrajinskoga grada s ruskom većinom. Čini se da bi u dogledno vrijeme mogao postati i ukrajinski državni dužnosnik. U odnosu na Gruziju i Ukrajinu, mi smo i dobro prošli.

Bugarski kralj sam je izašao na izbore i formirao vladu     

Simeon, bivši kralj kojemu je narod dao povjerenje na izborima, uspio je ispuniti ciljeve koje si je zadao. Tijekom njegova mandata Bugarska je postala članica Europske unije i NATO-a, iako je po mnogim detaljima bila u znatno lošijoj poziciji od Hrvatske. Simeonova obitelj emigrirala je u Francovu Španjolsku. Nakon pada komunizma osnovao je stranku NDSV, s kojom je pobijedio 2001. godine.