Kod izvještavanja iz Petrinje i Gline, od svega je najteže doći kući.
Upalila sam svjetlo u stanu, ušla u toplu sobu. Natočila sam si čašu pitke vode iz špine. Skinula sa sebe ruksak, robu i čizme zaprljane blatom.
Skupila sam robu, zajedno s ostalom blatom zaprljanom koju svaku večer sa sebe skidam još od ponedjeljka i stavila sam ju prati.
Uključila sam veš mašinu. Našla sam čisti ručnik, donji veš i pidžamu.
Otuširala sam se toplom vodom koja je sa mene pokušala isprati emocije koje sam tako dobro držala pod kontrolom sve ove dane.
Bezuspješno.
Ogrnula sam se mantilom, sjela na kauč u tu toplu sobu.
Vratila sam se u sigurno.
Iza sebe ostavila sam ljude koji će još jednu večer spavati na otvorenom.
Gospođu Maru koja je četvrtu noć prespavala u otvorenoj drvarnici. Baku Milku koja već četiri noći sjedi na klupi naslonjena na svog muža i umotana dekom ispred svoje kuće. Gospodina Tomislava čija će žena i sin i ovu noć prespavati u automobilu dok im prsti na nogama poprimaju plavu boju. Gospođu Branku koja je tek jučer prvi puta pojela topli obrok.
Obitelji koje će večeras opet prespavati na livadi dok su djecu sakrili u improvizirane šatore od vreća za smeće. S logorskom vatrom kao jedinim izvorom grijanja.
Smrznuti, neokupani, prljavi od blata. Neki od njih, odsječeni od svega, žedni i gladni.
U bolovima jer su na njih popadale stvari dok su spašavali živu glavu, u isto vrijeme ostajući bez svega što su imali.
Bez vode i struje.
A ja? Leći ću u čist krevet i pokušati zaspati. Uspjet ću samo zato što se rušim od umora.
Sutra, sve ispočetka. U šest ujutro put Petrinje, Gline i okolnih sela.
Srce se kida, glas puca, a ja držim mikrofon u ruci.
Nikad nisam bila tužnija i nikad zahvalnija.