Od početka rata i dana kad su u trenu prekinute mnoge mladosti, od dana kad su mnoge obitelji zauvijek zavijene u suze, a tisuće sudbina zauvijek zatočene u pitanjima o kraju, boli i patnji, prošlo je 28 godina. Zato smo odlučili na stranicama 24sata, simbolično, objaviti 28 portreta, 28 priča o nestalim ljudima iz svih dijelova zemlje. Dvadeset i osam lica tuge. Pokrovitelji akcije Nestali su, uz podršku Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, MUP, MORH, Ministarstvo branitelja, Grad Zagreb, Zagrebačka županija, HEP, Janaf, Plinacro, Kamgrad i Jadrolinija.
Nastavit ćemo i dalje pričati, pisati i snimati ispovijesti o tim sudbinama, uskoro izlazi i druga knjiga s najvećim neispričanim pričama Domovinskog rata, s potresnim svjedočanstvima koje mnoge obitelji i mnogi u zemlji u sebi nose kao otvorene rane.
Bratove najdraže cipele i danas čuvam kao svetinju
Robert i ja bili smo nerazdvojni. Nestao je u Vukovaru 1991., tijekom proboja u koji su krenuli 17. studenog u kasnim večernjim satima. Prije Petrovačke šume otkrili su ih JNA i rezervisti te počeli pucati po njima. Brat je ranjen u kuk i u Petrovačkoj šumi gubi mu se svaki trag. Nedostaju mi njegov smijeh, njegovi izumi, njegovi planovi... Još čuvam njegove cipele. Iako pohabane, bile su mu najdraže. Nedostaje i mojim nećacima koji maštaju o tome da ga upoznaju. A s druge strane, znaju da se to nikad neće dogoditi. Nadam se da Robert čuje sve ono što bismo mu željeli ispričati. A puno je toga...
Ljiljana Alvir (48) iz Samobora, nestao brat Robert (19)
Želim ga naći da ne umrem u grču, da smirim dušu
Moj sin je poginuo na Južnom bojištu 25. lipnja 1992. godine. Granata ga je pogodila u kičmu. Njegovo tijelo do danas nije pronađeno. Bio je nježan, osjećajan, veseli dečko, iznimno pažljiv i brižan sin. Studirao je na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Jako mi je teško jer su mi od njega ostali samo ova njegova šalica, fotografije i pismo koje je napisao svojem stanodavcu prije nego što je otišao. Voljela bih da mu nađem posljednje ostatke, da smirim dušu, da ne umrem u grču. Da znam pravu istinu. Jer, najteže mi je što sve ove godine ne znam gdje je, što nemam groba.
Marija Jurić (74) iz Zagreba, nestao sin Marjan (25)
Od majke su mi ostali samo goblen i naočale
Moja majka Dragica i brat Dražen nestali su u Vukovaru 1991. godine. Saznao sam da su završili u vukovarskoj bolnici. Nakon pada grada moja mama je već bila u autobusu za evakuaciju. I tada je u dvorištu bolnice ugledala mojeg brata. Htjela mu je pomoći, izašla je iz autobusa i više se u njega nije vratila. Odvezli su ih na Ovčaru. Bilo je ekshumacija, no mojega brata i majku nisu našli. Žao mi je što nije bilo prilike da moja majka vidi unuke kako rastu. Osim fotografije, od nje imam još samo goblen i dioptrijske naočale. Žao mi je i što nisam imamo više vremena provesti s bratom. Ovo što smo proveli zajedno bilo je premalo.
Tomislav Tuškan (59) iz Zagreba, nestali majka Dragica (59) i brat Dražen (25)