"Ne planiram se više kandidirati za mjesto predsjednika SDP-a. Ne mislim sudjelovati na unutarstranačkim izborima koji moraju biti unutar 150 dana. Ujedno pozivam stranačka tijela da što prije raspišu izbore", izjavio je to Zoran Milanović na današnjoj press konferenciji u središnjici SDP-a.
Šest mjeseci prekasno.
Tu rečenicu trebao je izgovoriti u proljeće ove godine nakon što je izgubio vlast i iscrpio sve mogućnosti pronalaženja koalicijskog partnera u pregovorima s HDZ-om i Mostom. Kad je čak Mostu bio spreman dati mjesto premijera.
Milanović to tada ipak nije rekao i šest mjeseci kasnije odveo je stranku u još jedan, ovoga puta još teži poraz. Za njega su ovo bili jedni izbori previše.
No sada je jasno zašto se u nekoliko navrata tijekom kampanje, manje ili više suptilno, referirao na činjenicu da će mu ovo biti zadnja izborna kampanja, a tri dana prije izbora kad su ankete pokazivale da je HDZ pristigao SDP izjavio da želi konačno ići nešto i zaraditi. Očito je pripremao teren za dan nakon gubitka izbora.
Tako sada ispada da je Milanović ionako mislio otići, a da mu je ovo sad samo poslužilo kao povod. Ne za podnošenje ostavke, što bi se očekivalo, nego za poruku da se neće kandidirati na sljedećim unutarstranačkim izborima.
Tražio je častan uzmak nakon nečasnog poraza.
Iako ni taj uzmak na kraju nije izveo skroz viteški.
Dublji poremećaj
Jest, priznao je da za "nikad manji odaziv na izbore nisu krivi građani nego očito oni", ali je u istom dahu poručio kako "ne zamjera onima koji su ostali kod kuće". "Očito je neki dublji poremećaj prisutan u hrvatskoj politici, ali i životu", kazao je Milanović.
Ima li taj poremećaj neke veze s njim? I sa činjenicom da je izgubio šest izbora u nizu? Da je vratio HDZ iz mrtvih i zapravo, kurioziteta radi, upisao Jadranku Kosor u politološke anale kao jedinog čelnika HDZ-a kojeg je uspio pobijediti.
Od svih ostalih je izgubio. Čak i od Tomislava Karamarka, najgoreg od najgorih.
Pa ako već govori o "dubljem poremećaju", Milanović je trebao na vrijeme razmisliti kako da zaustavi taj poremećaj prije nego što se on dodatno produbi. Prije nego što odvede stranku, a s njom i čitavu ljevicu, još dublje u ponor iz kojeg će se teško izvući.
Naime, Milanović griješi kad danas kaže kako je on stranku primio u nezavidnoj situaciji i odveo je do pobjede. Istina, preuzeo je stranku nakon smrti Ivice Račana, ali na vrhuncu rejtinga.
A sada je ostavlja gotovo na dnu popularnosti, s dvadesetak mandata zaostatka (bez koalicijskih partnera) za HDZ-om koji je praktički pod prinudnom upravom.
Nježne biljke
"Dublji poremećaj"? On je ključan dio tog poremećaja. Zajedno sa svojom strankom koja mu je deset godina čuvala leđa. Oni koji nisu, gurnuti su preko palube.
Međutim, Milanović kad propada vuče za sobom i svoje birače. "Sva manji broj ljudi glasa", kaže on, "broj naših glasača je pao za 200 tisuća". I onda ono najbolje: "Naši birači su nježne biljke, može ih odagnati od izbora lijep dan ili kiša, krivi pogled ili kriva riječ".
Ili Zoran Milanović.
Nije, dakle, kriv predsjednik SDP-a zbog svojih izjava, gafova, skandaloznih poruka, uvreda i psovki, zbog sramoćenja i sebe i stranke, zbog narušavanja imidža SDP-a kao bazično pristojne stranke, totalno različite od HDZ-a. Nije on kriv što uporno odbija čestitati onima od kojih gubi, od Karamarka preko Grabar Kitarović do Plenkovića...
Ne, krivi su birači, te "nježne biljke" kojima sve to smeta. I "vojni lekar" i "šaka jada" i "deda ustaša" i "fućkanje" za ustaški pozdrav i preseravanje s Klemmom i zatim laganje o snimanju tog razgovora. I HSS i Jambo i Beljak i Narodna koalicija i sve to.
Nije kriv on što svojim iritantnim nastupom više mobilizira suparničke birače, nego svoje vlastite. Ne, krivi su birači koji ne žele slijediti primjer hadezeove vojske i slijepo glasati za svoju opciju, kakva god ona bila.
Fulao je stranku
Tko zna, imajući sve to u vidu, i osjetljivost birača i njegov stil, možda je zaista kasne 1999. godine Milanović promašio stranku. Možda je trebao pokucati na vrata HDZ-a, njegovi birači sigurno nisu takve "nježne biljke". Oni bi sigurno voljeli šefa stranke koji etiketira i vrijeđa.
Toga je Milanović navodno svjestan. "Ne mjeri nas se po istim pravilima, standardi naše stranke su puno viši". Pa svejedno odbija čestitati Andreju Plenkoviću na pobjedi.
"Zaista sam spreman čestitati Plenkoviću. No, kad se njegovi suradnici ispričaju za sve klevete, primjerice da smo štitili egzekutore UDBA-e. To je lažno, pogrešno, ružno. Pogotovo kada dolazi od nekoga tko je bio štićenik i rodio se sa srebrnom žličicom u ruci", kaže Milanović. "Moja čestitka mu ne treba".
Istina, treba mu samo Milanović kao izborni protivnik.
To će Plenkoviću sigurno nedostajati kad Milanović nakon deset godina siđe sa čela SDP-a, kao što je Milanoviću na ovim nasušno nedostajao Karamarko od kojeg je svejedno pet puta izgubio. Osim, naravno, ako ga u SDP-u ne naslijedi netko još gori. Tko zna što je uopće ostalo nakon deset godina kadrovske filtracije.
Na koncu, da ne bi sve bilo negativno, Milanović je poslao optimističnu poruku domaćoj javnosti kako se Hrvatska ne može uspoređivati s Mađarskom i Poljskom gdje je socijaldemokracija uništena. "Za Hrvatsku se to ni sada ne može reći".
Koliko god se na tome ustrajno radilo.