Naši rodoljubi iz njima znanih razloga ne žele objaviti registar branitelja. Koliko god se trudim, ne uspijevam dokučiti motive te tajnovitosti. Umjesto da registar bude popis našeg ponosa, časti i slave, “rodoljubi” posve ozbiljno misle da nema razloga za javno objavljivanje imena branitelja. Očito je da na tom popisu ima za nijansu previše “lažnjaka”. U sjećanju mi je tekst iz Vjesnika, objavljen neposredno nakon priznanja Hrvatske, u kojem se između stotinjak ljudi najzaslužnijih za priznanje navodi i moje ime. No u registru me nema. Nemam ništa protiv strogih kriterija za određivanje statusa “branitelja”. Dapače! Zbog tog svjesnog previda nije mi žao, jer ne želim biti u društvu “mjerača kukuruza”, dezertera, kukavica i inih. No, isto tako, neću dopustiti da takvi postanu jedina mjera domoljublja, a onda iz zasjede političke suparnike nazivaju “mađaroni”. Takve “epizodističke ništarije” najbolje otkriva svakodnevna praksa, pa građane Osijeka ne treba čuditi što se dan “crvenog fiće” (čitaj: službeni početak rata u gradu) surovo ignorira jer tih “ništarija” u tim danima “ponosa i slave” nigdje nije bilo. Zato je posve razumljivo da “registar branitelja” doživljavaju kroz optiku masonske doktrine.