U subotu navečer zatvoren je Zagreb film festival dodjelom nagrada i projekcijom filma Dragana Bjelogrlića 'Čuvari formule'. Film je prikazan izvan konkurencije i publika ga je nagradila dugim aplauzom, a govori o istinitom događaju u Nuklearnom institutu u Vinči 1958. godine.
U jeku hladnoratovske krize skupina mladih jugoslavenskih znanstvenika koji su radili, kako se vjeruje, na proizvodnji atomske bombe, izložena je smrtonosnoj dozi zračenja te u pratnji tajnih službi odlaze vojnim avionom na liječenje u parišku kliniku Curie. Cijeli slučaj obavijen je velom tajne, a Bjelogrlićev povijesni triler prikazuje događaje koji su prethodili i koji su uslijedili nakon incidenta zbog kojeg su jugoslavenske vlasti ubrzo odustale od nuklearnog programa.
Film je na festivalu u Locarnu dobio iznimno važnu nagradu - Variety Piazza Grande Award koju dodjeljuje žiri sastavljen od američkih filmskih kritičara i važna je preporuka za nominacije na dodjeli Oscara te budućnost filma. Film je dobio i Zelenog leoparda za film s najupečatljivijom porukom.
Laska li vam što su film već prozvali 'balkanskim Oppenheimerom'?
- Mi smo naš film počeli pripremati godinama prije. Pa kad je u kina došao 'Černobil' onda su za moj film govorili da je to "srpski Černobil. A onda je došao srpanj ove godine i Hollywood je lansirao "Oppenheimera", pa je normalno da smo sad postali "srpski Oppenheimer". Tako da mi to ne laska i ne obazirem se na te usporedbe.
Nakon prvog uspjeha, kažu da je najteže ponoviti ga. Iza vas su dvije sezone vrlo gledanih "Senki nad Balkanom", zatim tri sezone serije "Montevideo, bog te video", pa film "Toma" i evo sad "Čuvari formule". Opterećujete li se s očekivanjima publike i kritike?
- Ne razmišljam o tome. Poslije "Tome" i tog hypea zbog velike gledanosti filma, nisam imao vremena puno razmišljati i uživati u uspjehu. Već su me čekali "Čuvari formule" na kojima smo radili ukupno barem sedam godina. Zato sam se odmah bacio na snimanje "Čuvara". Ako bih razmišljao što se od mene očekuje i što bih morao, vjerojatno bi to bio put u propast. Važno mi je samo da svaki novi film snimim onako kako ja mislim da bi trebalo i ne zaboravim zašto me ta tema privukla. Postoje trenuci kad počnem razmišljati o tome što ste me pitali, a to je uvijek kad se film treba prikazati na nekom festivalu, pred publikom, i kad ja počnem razmišljati o tome hoću li ispuniti očekivanja, ali tad je već gotovo – film je tu i imam to što imam. Meni je relevantan susret s publikom i njihove reakcije, ali naravno da mi je i važna.
Jeste li konzultirali znanstvenike ili bivše djelatnike Vinče oko ove teme?
- Uz knjigu "Slučaj Vinča" Gorana Milašinovića, koja je bila predložak za film, za stručnog suradnika uzeo sam povjesničara Marka Miljkovića koji je doktorirao na jugoslavenskom nuklearnom programu. On je crpio informacije iz stranih izvora i od njega smo imali najviše podataka. Zatim smo čitali i literaturu i memoare suvremenika tih događaja poput Stevana Dedijera koji je 50-ih bio direktor u Vinči, ali i hrvatski akademik Ivo Šlaus. Ali službenih zapisa o konkretnom događaju nije bilo.
Je li točno da glumcima zbog uvjerljivosti uloga koje su igrali, niste dali jesti?
- Ma ja sam samo tražio da smršave, a to vam je vjerojatno rekao Rašo Bukvić zato jer nije počeo mršavjeti na vrijeme i normalno da sam bio izvan sebe kad sam ga vidio da jede biftek. Ali zapravo su svi na kraju bili pravi profesionalci i učinili su sve da film bude što uvjerljivija priča o tim stvarnim događajima. Svatko od njih je izgubio po 10-12 kilograma i onda smo morali napraviti pauzu sa snimanjem dok ne vrate kilograme kako bi mogli snimiti scene s početka filma.
Rekli ste da ste pripremajući ovaj film imali u glavi Oskarom nagrađeni film 'Život drugih' snimljen 2007., o događajima u Berlinu u vrijeme pada Berlinskog zida njemačkog redatelja Floriana Henckela von Donnersmarcka.
- Točno. Doista mi je taj film bio uzor i čak kad sam počeo pisati redateljsku koncepciju s kojom sam aplicirao na razne europske fondove, a to je bilo još prije pet-šest godina, upravo sam taj film naveo kao moj uzor. I taj film je, kao i "Čuvari formule", prvi put prikazan na Piazza Grande na Filmskom festivalu u Locarnu, i kasnije je otišao u konkurenciju za Oskara i osvojio ga je. I naš film je u Locarnu bio prikazan na Piazza Grande kao prvi film iz regije, tamo ga je te večeri vidjelo 5000 ljudi, nagradili su nas dugim aplauzom, dobili smo i dvije nagrade... Ali naš film, za razliku od "Života drugih", nažalost neće biti u konkurenciji za Oskara.
Kako se dogodilo da vaš film, koji je dobio nagradu Variety Piazza Grande, komisija u Srbiji ne pošalje kao svog predstavnika na dodjelu Oskara?
- Imam princip da to ne komentiram, ali sam rekao jednu rečenicu koju samo mogu ponoviti, a to je - jesu li se ti ljudi koji su bili u komisiji mogli pogledati u ogledalo kad su došli kući? To je moj jedini komentar.