Upropastili su dobru podlogu za veliku seriju
OCJENA: 3/5
Političari su se ukopali u rovove i ne žele popustiti ni milimetra. Ma ne samo popustiti, nego ni saslušati onu drugu stranu, ma koliko istine bilo u tome što ona govori. Doduše, i druga je strana podjednako ukopana u rov i radije bi si pucala u glavu nego prišla, pregovarala i našla kakav-takav zajednički jezik.
Ali ne samo to, svoje su razlike i nepopustljivost, svoj slijepi sljedbenički sustav u kojem postoji samo jedna istina, ma kako ona neistinita bila, prenijeli i na obične ljude, pa tako dojučerašnji susjedi koji se, doduše, nisu u svemu slagali, ali su bez problema mogli zajedno roštiljati, sad ratuju na društvenim mrežama i webu, bespoštedno i nemilosrdno...
Ne, to nije prikaz hrvatske politike i društva. Ustvari, da se ispravim, to jest prikaz hrvatske politike i društva, hrvatskih političara i svog smrada koji se od njih prelijeva na ostatak društva, poput sadržaja prepunog kolodvorskog zahoda u kojem nitko već odavno nije povukao vodu, ali mu fali začin partizana i ustaša da bi bio potpuno točan. Ma koliko to nalikovalo na nešto iz Lijepe Naše, ipak je riječ o američkoj seriji “Isprani mozgovi” ili “BrainDead'.
Politika u kojoj si ili s nama ili protiv nas, bez ikakvog sadržaja, cilja i budućnosti, u kojoj je čak i pobjeda manje važna od poraza protivnika, možda je i najbolji opis onoga što se kod nas događa već godinama. Lakonski smo za to krivili negativnu selekciju, seljačine koje se nekako domognu položaja, opću nekulturu, neznanje i nekompetentnost naših političara, od kojih većina nema čak ni bazičan kućni odgoj, zaboravljajući pritom da smo mi ti koji smo ih birali, pa čak i to da su barem formalno oni “najbolji” od onoga što imamo. Jer bolji se ili skrivaju ili nemamo mnogo boljih.
Iskreno, pojma nemamo zašto je to tako (barem ovaj dio nas kojima za sve nisu krivi partizani, ustaše ili druge izumrle vrste), ali nekako bi u trenucima opće frustriranosti izrekli rečenicu: “To se u Americi nikad ne bi moglo...”.
A onda je došao Trump. Ni Amerikanci nemaju pojma kako se to dogodilo (pa sad nešto metiljaju o ruskim hakerima, a ne pitaju se zašto nisu htjeli čuti što im govore ljudi koje su tako olako odbacivali kao primitivce i white trash, ima li u njihovim riječima i željama dio istine), no autori serije “BrainDead” našli su jednostavan odgovor - za sve su krive bube iz svemira koje ti pojedu pola mozga.
Laurel Healy dolazi u Washington raditi za svojega brata, demokratskog senatora i vođe kluba (tzv. whip, to je posao koji je na početku “Kuće od karata” obavljao Frances Underwood, odnosno Kevin Spacey) kako bi uštedjela lovu za dokumentarce koje snima o glazbi koja nestaje. No upravo se događa jedna od najvećih kriza u senatu, nijedna stranka nema dovoljnu većinu da izglasa budžet za javne službenike te prijeti blokada javnih službi. Istodobno, u Washington brodom iz Sibira dolazi meteor koji nosi opasnost, odnosno svemirske bube, na što nitko ne obraća pažnju.
Dogovor demokrata i republikanaca propada, počinje blokada i izlaz se jednostavno ne vidi. Kao ni uzrok nevjerojatnih podjela koje nastaju među političarima i običnim ljudima. Zanimljivo, dok se sve to u seriji događa, s malih ekrana čuju se odjeci Trumpove i Hillaryne kampanje koja će dovesti do građanskog rata neviđenih podjela u Americi (doduše, rigidne podjele počele su s Georgom Bushem mlađim i nastavile se s Obamom, ali tek su se sad tako brutalno i masovno izlile na ulice i u medije).
Serija “BrainDead je komedija”, znanstvenofantastična, horor, drama i politička satira istodobno (što je opet točan opis žanra u kojem se našla hrvatska politika). Ukratko, riječ je o mješavini “Tjelokradica” (Bodysnatchers), “Kuće od karata” i “South Parka”. Meni, koji obožavam trash filmove, već je i sam naziv serije “BrainDead” vratio ugodno sjećanje na studentske dane, kad sam unedogled vrtio ultimativni trash “Braindead” od Petera Jacksona. Znate, to je onaj tip koji je kasnije snimio “Gospodara prstenova”.
Ukratko, serija mi je sjela na prvu i rado bih joj dao puno veću ocjenu, već i zbog premise na kojoj serija počiva, ali jednostavno je probala biti sve - i satira, i triler, i horor, i politička drama. A to ne ide, osim ako je riječ o nevjerojatno nadahnutim pojedincima. Da su to odradili Monty Pythonovci ili Crna Guja Rowan Atkinson, snimili bi remek-djelo ili potpunu katastrofu, a ne pitku srednjostrujašku seriju koja će svima biti simpatična, ali je nitko neće obožavati. Točnije, oni koji je pogledaju brzo će je i zaboraviti. Što je u stvari šteta, jer neke su stvari u seriji odlično napravljene, primjerice song kojim se objašnjava što je bilo u prethodnoj epizodi je jedno od najboljih rješenja za “previously” koje sam ikad vidio.
Dio glumaca odradio je briljantne uloge, posebno Tony Shalhoub, kod nas poznatiji kao Monk, u ulozi južnjačkog republikanca. Također su jako dobro odrađeni neprestani preokreti, od kojih je većina dramski, logički i politički potpuno prirodna i opravdana.
Kreatori serije su Michelle i Robert King, čiju je seriju “Dobra žena” većina ljudi obožavala (i ovdje je jedan od producenata Ridley Scott). I iako su napravili sasvim gledljivu političku satiru, u stvari su upropastili dobru podlogu za veliku seriju. Prije svega jer nisu imali hrabrosti izabrati stranu, upotrijebili su formulu - svi političari su isti (jer su im bube pojele mozak), odnosno sve se to nama gadi i ne bismo baš time prljali ruke.
Upravo kao oni seronje koji neprestano kukaju kako nam vlast ne valja, ali kad su izbori, odu na izlet ili na listiću napišu Spiderman ili neku drugu glupost (priznajem, i ja sam to jednom napravio). Shvaćam ih, velike američke TV kuće nisu sklone velikim rizicima, radije idu na sigurno i ne provociraju previše ako ne moraju, a kod ove serije jednostavno je nedostajalo da se ide montypythonovski na sve ili ništa, jer i da je propala, rezultat bi vjerojatno bio isti kao i s ovom poluuspješnom verzijom - druge sezone vjerojatno neće biti.
Serija je dostupna na Pickboxu, CBS-u i Amazonu.