Kad sam dobivao nagradu, osjećao sam se kao nogometaš kad izlazi na teren iz tunela. Malo su me čudno gledali, ali da je to bilo mjesec dana poslije, nakon srebra u Rusiji, bio bih heroj, tvrdi Đorđe Kukuljica (45).
Nagradu je dobio za ulogu u predstavi “Slikari rudari”, prema tekstu Leeja Halla, koja će od idućeg tjedna biti opet na repertoaru Gavelle. Krajem prošle kazališne sezone bila je premijera i publika ju je sjajno prihvatila. I sam je rekao kako mu dugo nisu vjerovali, zbog toga ta uloga i nagrada imaju posebno značenje.
- Treba biti klik s publikom, treba ih ganuti, inače sve to nema smisla. Predstava je sjajna, takva je i cijela priča oko nje jer je po istinitom događaju, a to je da rudare uče slikarstvu i oni na koncu i uspiju u tome, Ashingtonska grupa postala je slavna. Drago mi je zbog nagrade jer je došla od publike, a ona je najvažnija - rekao je Kukuljica. Ispunjenje mu je to nakon svih “borbi” koje je prošao, a koje su ga na kraju ojačale. Imao je tešku prometnu nesreću, bio je u automobilu s Enom Begović. “Polomljen”, tri tjedna u komi, morao je ponovno učiti govoriti, hodati... Te 1996. Ena ga je vozila s probe kući.
- Nikome ne bih to poželio, da tako nešto mora prolaziti. Ja se još oporavljam od toga. Ena je bila sjajna glumica, prijateljica i kolegica. Bila mi je velika podrška. Puno sam puta pričao o tome i, ponavljam, ne daj Bože nikome - rekao je Kukuljica. I sam je pričao da je iskoristio drugu šansu koju je dobio. Nogometnim žargonom.
- To nisu bili ni produžeci, to su bili penali - kaže.
Đorđe je rođen i odrastao u Beogradu. Lice mu se pretvori u veliki osmijeh kad se sjeti tih dječačkih dana. Kaže da je bilo tipično za to doba, na ulici, uz sve popratno što ide s tim....
- Bilo je čudesno, u velikom gradu s masom ljudi. Pa odrastao sam uz Vladana i Vanju Špiljak, a Mika Špiljak (predsjednik Predsjedništva SFRJ, op.a.) nunao me ko klinca, a u to je doba bio najveća faca u bivšoj državi - otkrio nam je Đorđe.
Zavodio je pismima
Bilo je to, kaže, romantično doba. Bez mobitela i “tehnikalija”. U ranom djetinjstvu nije bilo ni predrasuda.
- Tada, s 13, 14 godina, kad si vidio ‘mačku’, odmah si morao vidjeti što s njom, nije bilo da se možeš dopisivati. Eventualno smo si slali pisma. A družio sam se sa Srbima, Slovencima, Makedoncima... Nije nam to bilo važno. Bilo je bitno da smo na ulici - prisjetio se Đorđe i nastavio:
- Bilo je drukčije u odnosu na ovaj današnji liberalni konzumerizam. Onda je bila erotika, danas je pornografija - priča.
Do desete godine sanjao je da bude liječnik. Da operira i da spašava živote. Bio je uvjeren u svoj poziv. Do 11. godine.
Onda je mali Đole otišao u kazalište i to je bilo to.
- Znao sam da se želim time baviti, da je to moj život - ističe.
Kaže da je vrlo brzo počeo “postrojavati” prijatelje i kolege iz razreda i diktirao što da govore, bilo je to “njegovo” kazalište.
- Pošlihtali bi se na Savi i ‘ajmo... Nisu me ponekad baš voljeli, ali uspjeli smo, dobivali su petice - rekao je.
Bavio se tada i nogometom, koji je obožavao. Kada je u osmom razredu naglo izrastao, postao je košarkaš, a trenirao je, između ostalih, i u Partizanu. Poslije se ipak vratio nogometu.
Navijač Manchester Uniteda
- Skužio sam da su nogometaši ipak popularniji. Cure gledaju, a ti imaš ‘isprebijane’ noge... Ma, to su bila vremena. Nogomet pratim i danas. Veliki sam navijač Manchester Uniteda. Moj je otac bio za Dinamo i znam da je kultni klub, svetinja, ali veća mi je ‘špica’ Lokomotiva. Njih pratim, ti mladi dečki su mi OK - govori.
U trećem je razredu gimnazije odlučio da mu je bilo dosta. Otišao je na beogradsku Akademiju.
- Onda sam polagao diferencijalne ispite, a kasnije su mi rekli da je na prijamnom bilo nas 800, a upalo nas je 14. ‘Šef’ i voditelj bio nam je veliki Miljenko Maričić. Klasičan pedagog, koliko je samo generacija glumaca odgojio. Znao bi doći mrtav-pijan na sat, ali neke njegove rečenice počinjem shvaćati tek danas - kaže Kukuljica.
No i ta idila ubrzo se promijenila. Početak devedesetih godina i rat uvjetovali su mu da se preseli u Zagreb. U najboljim studentskim danima morao je počinjati iznova.
- Smiješno je kako su to nazivali ‘humano’ preseljenje. Mi smo se tamo izjasnili kao Hrvati i postali nepoželjni. Odnosno, bila je ‘razmjena’. Hrvati, odite u Hrvatsku, a Srbi neka se vrate u Srbiju. I onda, naravno, zamislite te ratne godine kad netko dođe iz Beograda i zove se Đorđe. Na ovom našem Balkanu to što jesi je veliki teret, breme koje moraš nositi. Kad naj..., shvatiš koliko je to sve besmisleno - prepričava Kukuljica.
U beogradskom je Ateljeu radio s velikanima srpskoga glumišta, a onda je u Zagrebu u Gavelli radio s Fabijanom Šovagovićem, Perom Kvrgićem, Vlastom Knezović, Bobijem Marottijem... “Pomogao” mu je tada i nogomet.
Skoro ga izbacili s Akademije
- Kako ne, pa u kazalište su tada dolazili Marko Mlinarić, Cico Kranjčar, pokojni Josip Kuže... Uvijek sam se volio družiti sa starijima i ta mi je slika Zagreba iz tih vremena prekrasna, to pamtim - kaže Kukuljica.
Trebao je Đorđe glumiti i u filmu “Kako je počeo rat na mom otoku”. Ima i njegovih fotografija u uniformi dok se pripremao za film. No ipak ništa od toga...
- Čak su mi prijetili da će me izbaciti s Akademije ako ću glumiti u tom filmu - otkrio je Kukuljica.
VIDI OVO: Lista svih ljudi koje je Eminem popljuvao na svom novom albumu.