'Ena Begović bila mi je velika potpora nakon teške nesreće'

Kad sam dobivao nagradu, osjećao sam se kao nogometaš kad izlazi na teren iz tunela. Malo su me čudno gledali, ali da je to bilo mjesec dana poslije, nakon srebra u Rusiji, bio bih heroj, tvrdi Đorđe Kukuljica (45).

Nagradu je dobio za ulogu u predstavi “Slikari rudari”, prema tekstu Leeja Halla, koja će od idućeg tjedna biti opet na repertoaru Gavelle. Krajem prošle kazališne sezone bila je premijera i publika ju je sjajno prihvatila. I sam je rekao kako mu dugo nisu vjerovali, zbog toga ta uloga i nagrada imaju posebno značenje.

- Treba biti klik s publikom, treba ih ganuti, inače sve to nema smisla. Predstava je sjajna, takva je i cijela priča oko nje jer je po istinitom događaju, a to je da rudare uče slikarstvu i oni na koncu i uspiju u tome, Ashingtonska grupa postala je slavna. Drago mi je zbog nagrade jer je došla od publike, a ona je najvažnija - rekao je Kukuljica. Ispunjenje mu je to nakon svih “borbi” koje je prošao, a koje su ga na kraju ojačale. Imao je tešku prometnu nesreću, bio je u automobilu s Enom Begović. “Polomljen”, tri tjedna u komi, morao je ponovno učiti govoriti, hodati... Te 1996. Ena ga je vozila s probe kući.

- Nikome ne bih to poželio, da tako nešto mora prolaziti. Ja se još oporavljam od toga. Ena je bila sjajna glumica, prijateljica i kolegica. Bila mi je velika podrška. Puno sam puta pričao o tome i, ponavljam, ne daj Bože nikome - rekao je Kukuljica. I sam je pričao da je iskoristio drugu šansu koju je dobio. Nogometnim žargonom.

- To nisu bili ni produžeci, to su bili penali - kaže.

Đorđe je rođen i odrastao u Beogradu. Lice mu se pretvori u veliki osmijeh kad se sjeti tih dječačkih dana. Kaže da je bilo tipično za to doba, na ulici, uz sve popratno što ide s tim....

- Bilo je čudesno, u velikom gradu s masom ljudi. Pa odrastao sam uz Vladana i Vanju Špiljak, a Mika Špiljak (predsjednik Predsjedništva SFRJ, op.a.) nunao me ko klinca, a u to je doba bio najveća faca u bivšoj državi - otkrio nam je Đorđe.

Zavodio je pismima

Bilo je to, kaže, romantično doba. Bez mobitela i “tehnikalija”. U ranom djetinjstvu nije bilo ni predrasuda.

- Tada, s 13, 14 godina, kad si vidio ‘mačku’, odmah si morao vidjeti što s njom, nije bilo da se možeš dopisivati. Eventualno smo si slali pisma. A družio sam se sa Srbima, Slovencima, Makedoncima... Nije nam to bilo važno. Bilo je bitno da smo na ulici - prisjetio se Đorđe i nastavio:

- Bilo je drukčije u odnosu na ovaj današnji liberalni konzumerizam. Onda je bila erotika, danas je pornografija - priča.

Do desete godine sanjao je da bude liječnik. Da operira i da spašava živote. Bio je uvjeren u svoj poziv. Do 11. godine.

Onda je mali Đole otišao u kazalište i to je bilo to.

- Znao sam da se želim time baviti, da je to moj život - ističe.

Kaže da je vrlo brzo počeo “postrojavati” prijatelje i kolege iz razreda i diktirao što da govore, bilo je to “njegovo” kazalište.

- Pošlihtali bi se na Savi i ‘ajmo... Nisu me ponekad baš voljeli, ali uspjeli smo, dobivali su petice - rekao je.

Bavio se tada i nogometom, koji je obožavao. Kada je u osmom razredu naglo izrastao, postao je košarkaš, a trenirao je, između ostalih, i u Partizanu. Poslije se ipak vratio nogometu.

Navijač Manchester Uniteda

- Skužio sam da su nogometaši ipak popularniji. Cure gledaju, a ti imaš ‘isprebijane’ noge... Ma, to su bila vremena. Nogomet pratim i danas. Veliki sam navijač Manchester Uniteda. Moj je otac bio za Dinamo i znam da je kultni klub, svetinja, ali veća mi je ‘špica’ Lokomotiva. Njih pratim, ti mladi dečki su mi OK - govori.

U trećem je razredu gimnazije odlučio da mu je bilo dosta. Otišao je na beogradsku Akademiju.

- Onda sam polagao diferencijalne ispite, a kasnije su mi rekli da je na prijamnom bilo nas 800, a upalo nas je 14. ‘Šef’ i voditelj bio nam je veliki Miljenko Maričić. Klasičan pedagog, koliko je samo generacija glumaca odgojio. Znao bi doći mrtav-pijan na sat, ali neke njegove rečenice počinjem shvaćati tek danas - kaže Kukuljica.

No i ta idila ubrzo se promijenila. Početak devedesetih godina i rat uvjetovali su mu da se preseli u Zagreb. U najboljim studentskim danima morao je počinjati iznova.

- Smiješno je kako su to nazivali ‘humano’ preseljenje. Mi smo se tamo izjasnili kao Hrvati i postali nepoželjni. Odnosno, bila je ‘razmjena’. Hrvati, odite u Hrvatsku, a Srbi neka se vrate u Srbiju. I onda, naravno, zamislite te ratne godine kad netko dođe iz Beograda i zove se Đorđe. Na ovom našem Balkanu to što jesi je veliki teret, breme koje moraš nositi. Kad naj..., shvatiš koliko je to sve besmisleno - prepričava Kukuljica.

U beogradskom je Ateljeu radio s velikanima srpskoga glumišta, a onda je u Zagrebu u Gavelli radio s Fabijanom Šovagovićem, Perom Kvrgićem, Vlastom Knezović, Bobijem Marottijem... “Pomogao” mu je tada i nogomet.

Skoro ga izbacili s Akademije

- Kako ne, pa u kazalište su tada dolazili Marko Mlinarić, Cico Kranjčar, pokojni Josip Kuže... Uvijek sam se volio družiti sa starijima i ta mi je slika Zagreba iz tih vremena prekrasna, to pamtim - kaže Kukuljica.

Trebao je Đorđe glumiti i u filmu “Kako je počeo rat na mom otoku”. Ima i njegovih fotografija u uniformi dok se pripremao za film. No ipak ništa od toga...

- Čak su mi prijetili da će me izbaciti s Akademije ako ću glumiti u tom filmu - otkrio je Kukuljica.

VIDI OVO: Lista svih ljudi koje je Eminem popljuvao na svom novom albumu.

VIDI OVO! Ove zvijezde ovisne su o plastičnim operacijama.