Branimir Gazdik jedan je od najcjenjenijih hrvatskih jazz bubnjara koji je tijekom karijere surađivao s brojnim velikim imenima, među kojima su Oliver Dragojević, Gibonni, Matija Dedić, Vlatko Stefanovski i Manu Katche. Sa svojim autorskim projektom "Branimir Gazdik Quintet" nastupit će na ovogodišnjem Liburnia Jazz Festivalu. Uoči koncerta otkrio nam je tko je najviše utjecao na njegov glazbeni put, što publika može očekivati od njihova nastupa...
Tijekom karijere svirali ste s velikim glazbenim imenima, od Olivera Dragojevića do Manu Katchea. Tko vas je najviše impresionirao kao glazbenik?
Zaista mogu reći da sam na svom glazbenom putu do sada surađivao s velikim brojem vrhunskih glazbenika, autora, interpreta, instrumentalista i producenata. Svaki od njih je više ili manje oblikovao moj glazbeni ukus i smjer. Svakako bih tu izdvojio Zlatana Stipišića Gibonnija i Elvisa Stanića.
S Gibom sam u periodu od posljednjih 15 godina prošao „sito i rešeto“ – neke od najvećih i najljepših pozornica u našem (širem) okruženju, neke od najljepših glazbenih suradnji (Oliver Dragojević, Matija Dedić, Vlatko Stefanovski, Manu Katche, Steve Stevens, London Gospel Community Choir...) pa sve do snimanja u kultnom Abbey Road studiju u Londonu. Gibo je svojim autorstvom i glazbenom higijenom uvelike utjecao na mene.
S druge strane, više od 20 godina aktivno sam svirao i snimao s Elvisom Stanićem, koji je definitivno ostavio ogroman trag na moj glazbeni put i velikim dijelom me „glazbeno“ odgojio, kao i mnoge vrhunske glazbenike s Kvarnera. I ovdje se ispričavam svima koje nisam spomenuo (a jako ih je puno), a koji su me glazbeno oblikovali.
Bubnjari često djeluju mirno iz pozadine, ali zapravo vode cijelu energiju benda. Koliko je bubanj „srce“ jazz koncerta?
Uloga bubnjara je zasigurno velika. Bubnjevi su vrlo dominantan instrument i definitivno određuju te daju puls glazbi. Ali ne bih baš to isticao na taj način. Mislim da su „srce i energija“ sastava svi glazbenici koji djeluju u sinergiji, pogotovo u ritam sekciji. Ja vjerujem u timski rad, ne toliko u pojedinačne uloge. Srce baš i nema neku funkciju ako nema krvi koju gura.
Vaš Quintet poznat je po snažnoj improvizaciji. Dogodi li se ponekad da koncert ode u potpuno neočekivanom smjeru?
Da, naravno! Pogotovo kad netko „sklizne“ u formi ili interpretaciji. Ali jazz u samoj svojoj suštini podrazumijeva slobodu i improvizaciju. Naše kompozicije sadržavaju određenu glazbenu strukturu unutar koje se glazbenici slobodno izražavaju. Mislim da je u tome i čar jer svaka svirka obiluje nekim novim, neponovljivim momentima i energijama. Ponekad malo i pretjeramo pa kreiramo „on the spot“. Zabavno je. Ponekad i „greška“ predstavlja novi glazbeni motiv oko kojega se onda gradi novi moment na licu mjesta!
Imate iza sebe brojne nagrade i priznanja. Postoji li vam neka posebno draga?
Mislim da svaka nagrada i svako priznanje gode glazbeniku. Ne nužno kao motiv za bavljenje glazbom, nego više kao neki stimulans za daljnje napredovanje. Lijepo je kad okolina prepozna i nagradi tvoj trud i rad. Naravno, najdraža je ona prva!
Kako danas gledate na hrvatsku jazz scenu i mislite li da publika sve više otkriva jazz?
Jazz je odavno prisutan kao jedna od najsofisticiranijih vrsta umjetnosti. Godinama je evoluirao, sve do danas kada postoje najrazličitije forme i glazbene estetike, a sve pod zajedničkim nazivnikom slobode i improvizacije. Na hrvatskoj jazz sceni odavno postoje vrhunski glazbenici i vrhunska glazba! Imam osjećaj da se svakom godinom glazbena ljestvica podiže, nastaju nove glazbene suradnje i novi glazbeni projekti koji su fenomenalni, sigurno „uz bok“ nekim svjetskim glazbenim projektima koje slušamo, kojima se divimo i kojima se inspiriramo.
Bilo bi super kada bi u našoj zemlji jazz glazbenici imali više prostora (doslovno!) za druženja, koncerte i prezentiranje svog napretka, kako pojedinačno tako i u sastavima. Kada bi diljem gradova postojala mjesta koja su u prvom redu financijski potpomognuta javnim sredstvima, a ne da jazz pozornice velikim dijelom ovise o strasti i dobroj volji jazz entuzijasta koji nerijetko jedva spajaju kraj s krajem. Za sada ih još uvijek ima i ovim putem im zahvaljujem na trudu i vjeri!
Svirali ste u velikim dvoranama i intimnim klubovima. Gdje je jazz „najiskreniji“?
Jazz glazba je definitivno najiskrenija na malim pozornicama, sa što manje produkcijskih pomagala, kada se svira „na suho“. Kada je publika uz pozornicu i svojom energijom aktivno sudjeluje u kreiranju glazbe. Mada smo doživjeli vrhunske koncerte za pamćenje i na velikim pozornicama, opet sam nekako mišljenja da što intimnije, to bolje! Neke od najboljih snimki kojima smo se inspirirali dolaze s malih pozornica, produkcijski su vrlo skromne, ali glazbeno su nas oblikovale i ostavile najveći trag.
Jazz često djeluje vrlo ozbiljno publici koja ga manje poznaje. Može li jazz danas biti i zabavan, opušten i „feel good“ doživljaj?
Neki dan sam prisustvovao koncertu Chris Potter Trija. Saksofon, kontrabas i bubnjevi! I pomislio sam kako će biti vrlo teška materija za slušanje s obzirom na to da nema harmonijskog instrumenta, ali odsvirali su tako da je u tom koncertu mogla uživati i moja baba koja nema veze s jazzom! Strahovito! Jazz je često puta nepravedno karakteriziran kao „teška“ glazba, ali u suštini jazz je predivan i komunikativan s publikom, neovisno o tome o kojem se stilu jazza radi. Mislim da tu najveću štetu rade poluproizvodi koji u grču nastoje zadiviti neznalice. I nisam ljubitelj kada se nešto naziva groovy, jazzy itd., samo kako bi se podilazilo publici. Najljepše je kada se na bini komunicira instrumentima iskreno i bez zadrške, kada postoji vjera u to. I kada to konzumira publika otvorenog srca i koja sluša.
Koliko vas još uvijek veseli izlazak na pozornicu nakon toliko godina karijere?
Izlazak na pozornicu je uvijek neko „drugo stanje“. Tada ste potpuno ogoljeli, nitko vas baš ne štiti i dajete ono i onoliko s čim raspolažete. A uvijek se radi (barem ja tako mislim) o timskoj igri gdje nema pobjednika! I kako se ono kaže: „Band je onoliko dobar koliko je dobra najslabija karika.“ Ja za sada nekako imam sreću da sam okružen super glazbenicima s kojima dijelim uglavnom sličan senzibilitet prema glazbi. I nekada ispadne bolje, nekada malo manje dobro... kao i u životu! Ali kada se dogodi loša, isforsirana svirka, jutro nakon toga je najteže!
Nastupate na Liburnia Jazz Festivalu, jednom od najvećih jazz događanja na Kvarneru. Kakvu atmosferu pripremate za publiku?
Što se tiče nastupa na Liburnia Jazz Festivalu, publika može očekivati prije svega predanu i iskrenu svirku. Uvijek nastojimo pružiti svoj maksimum i naš glazbeni izraz predstaviti na najbolji mogući način. Pa je red i da spomenem glazbenike Quinteta u ovogodišnjem izdanju Liburnia Jazz Festivala: Lenart Krečič – saksofon, Vedran Ružić – bass gitara, Ivan Popeskić – klavijature, Mladen Hrvoje Ilić – udaraljke, Branimir Gazdik – bubnjevi. Na ovom koncertu po prvi puta će nam se pridružiti moj dugogodišnji prijatelj i suborac iz nebrojeno puno epizoda s Elvis Stanić Group, vrhunski glazbenik i producent Ivan Popeskić, s kojim ćemo na neki novi način prezentirati našu glazbu. Nadamo se uspješno!
Kada publika nakon koncerta ode kući, što biste voljeli da ponese sa sobom iz vaše glazbe?
Volio bih da se nakon koncerta publika raziđe mirno u manjim grupama, da eventualno sjednu na neko piće i prokomentiraju kako su doživjeli predivno iskustvo kako su napunjeni sa ljubavi i dobrom energijom!