Upoznali smo se 1990. godine u “Zagrebačkoj panorami”. Već tad je Joško razvio svoj neobični stil izvještavanja. Radio je priče o običnim ljudima koji čine neobične stvari. U vrijeme dok smo radili “Živu istinu”, obišli smo sve gradove, pa možda i sva sela u Hrvatskoj. Za razliku od mene, koji sam znao gubiti živce, vikati i bacati papire, on je uvijek bio smiren. Zato smo ga uvijek slali na pregovore s birokratiziranim šefovima koji su htjeli štedjeti na našoj emisiji. Joško je volio Azru i rado je zalazio u kultnu zagrebačku birtiju Kvazar. Bio je obiteljski čovjek bez afera. Nerado sam ga pitao za zdravlje. Puštao bih ga da sam priča o tome. O zdravlju je govorio s humorom. Kad smo se rastajali tog dana, rekao mi je: “Čovjek na kraju od nečega mora umrijeti, inače bi nam bilo jako dosadno u životu”. Joška sam zadnji put sreo na utrinskoj tržnici. On je u kući bio zadužen za subotnje i nedjeljne kupnje na placu. Hodao je izgubljen od kafića do kafića. Zabrana pušenja ga je jako nervirala. Bio je začuđujuće vedar s obzirom na to da se sedam godina liječio od teške bolesti. Znao mi je pričati o bolnicama u Njemačkoj i Americi u kojima provodio više vremena nego u Zagrebu.

NAŠ JE KOLEGA S JOŠKOM RADIO 20 GODINA
Joško je prošao sva hrvatska ratišta i bio je prvi novinar koji se ‘95. javio iz oslobođenoga Knina. Te je godine pokrenuo “Živu istinu”, poslije primenovanu u “Globalno sijelo”, koja je 15 godina bila jedna od najgledanijih. Naš kolega Gordan Stojić pamti ga kao velikog čovjeka.

SUPRUGA J. MARTINOVIĆA: NIKADA SE NISMO POSVAĐALI