Svaki razgovor s Bekimom Sejranovićem uvijek je bio kao put u nepoznato. Moglo se s njim krenuti u bilo kojem smjeru. Baš kao što je i Bekimov život bio potpuno nepredvidiv, bez dugoročnih planova, ali uvijek u jednom dosljedan – da piše knjige za koje je inspiraciju crpio iz svoje svakodnevice.
- Svoj život koristim kao što kipar koristi glinu ili kamen. Neke stvari naglasim, neke ispustim i na kraju nastane od toga roman. Brišem granicu između stvarnosti i književnosti jer mislim da je jedino tako moguće biti umjetnik - govorio bi Bekim o svojim knjigama.
Njegovi romani bili su njegova ispovjedaonica, u kojima se bez ostatka i bez kalkuliranja prepuštao s punim povjerenjem čitatelju, čeprkao po svojim najdubljim ranama iz djetinjstva i mladosti, pisao o ljubavi i očaju, o patnjama i porocima, o malim zadovoljstvima, i brojnim i velikim razočaranjima.
Rodio se u Brčkom 1972. godine. Roditelji su mu se mladi razveli, pa je Bekim odrastao uz djeda i baku. Majka je otišla na studij, a otac je bio kapetan riječnog broda. Iz tog vremena sjeća se da je živio za uvijek prekratke susrete s ocem i majkom. S 15 godina otišao je u Rijeku i završio pomorsku školu da bi, kao i otac, postao kapetan broda. Upisao je i Pomorski fakultet, ali ga je u Rijeci, na trećoj godini studija, zatekao rat.
Nije imao novaca, nije imao putovnicu, nije mogao dobiti domovnicu, pa zato ni zarađivati za život, a niti se vratiti u razoreno Brčko. U Norveškoj 1993. traži azil, pa je u Oslu dobio i norveško državljanstvo, diplomirao na Povijesno-filozofskom fakultetu 1999. i magistrirao južnoslavenske književnosti. Od 2001. do 2006. radio je kao lektor na istom fakultetu i predavao južnoslavenske književnosti, jezike i prevođenje. Od 2000. bio je i sudski tumač i književni prevoditelj.
U Belgiju je odlazio u posjet majci, u Australiju ocu, u Brazil polusestri, a uz Ljubljanu i Oslo vezale su ga kćeri. U Zagrebu je živio posljednjih pet godina jer je ovdje pisao i objavljivao knjige. Ali kako je volio reći, najbolje se osjećao na svom malom riječnom brodu, u koji bi sjeo kad bi došao u rodno Brčko, i otisnuo se s njim niz Savu.
- Moja lutanja nisu svojevoljna. Čovjek se emotivno razvija u prve tri godine života. One određuju hoćeš li imati samopouzdanja. Mislim da će me to proganjati čitav život, samo je pitanje kako ću to rješavati. To su posljedice iz djetinjstva i nesigurnosti kome i kamo pripadam? Pisanje mi je pomoglo da dođem do nekih odgovora, ali ne znam što da s tom spoznajom radim. Noćna mora mi je da sam završio na ulici i da nemam gdje spavati, a u stvarnom životu od toga me dijeli jedna neplaćena stanarina. I svjestan sam da ću sa svim tim morati živjeti do kraja života - ispričao je.
Bekim je umro u četvrtak 21. svibnja Banjaluci, nakon kratke i teške bolesti. Ostale su njegove knjige da svjedoče o jednom neponovljivom i prerano ugaslom životu.