Hrvatska glumica i scenaristica Jelena Veljača (37) s obitelji se preselila u Beograd gdje radi na novom projektu, seriji “Pogrešan čovjek”, koju od jeseni gledamo na RTL-u. Otkrila nam je kako je prihvatila novi grad, detalje iz privatnog života, ali i planira li se uskoro vratiti na male ekrane kao glumica.
Scenaristica ste i kreativna producentica nove dramske serije “Pogrešan čovjek” koja se ovih dana počela snimati u studijima na beogradskoj periferiji. Napreduje li sve kako ste i zamislili?
Zasad sve ide glatko. Ekipa je sjajna, studio fantastičan, a lokacija studija isto tako, na obali Dunava. Nadam se da će i rezultat biti jednako dobar.
Serija prati priču samohrane majke šesnaestogodišnje tinejdžerke koja mora prevladati svoj najveći strah i traumu kako bi se suočila s davno zaboravljenim ocem svoje kćeri, čovjekom za kojega vjeruje da ju je silovao prije 16 godina. On je jedini koji može spasiti život njezinu djetetu.... Kako ste došli na ideju o ovako intrigantnom scenariju?
Taj proces je uvijek čudan. Ni meni samoj do kraja nije jasan. Mislim da sam tragala za zaprekom koja je dovoljno velika da pobijedi ljubav... i za razlogom da neka žena mora progutati ponos i strah te prijeći tu zapreku. Postavila sam si pitanje: što bi se tako strašno moglo dogoditi između dvoje ljudi i što bi to moglo pobijediti na kraju priče...
Izjavili ste da vjerujete u velike ljubavi, a ne prosječne. Je li vas neki roman ili priča posebno inspirirala za novu seriju?
Nije. Majke znaju koliko nas majčinstvo ograničava u čitanju i gledanju televizije. Iako, naš redatelj Goran Rukavina, s kojim mi je posebno drago što surađujem, rekao mi je da je prepoznao utjecaj serije “Big Little Lies”, u koju smo se oboje zaljubili. Obožavam tu seriju.
Osjećate li velik pritisak zbog ovog projekta s obzirom na to da je riječ o suradnji Hrvatske i Srbije?
Ne, ali mislim da sam ja malo i baždarena na velik poslovni pritisak. Televizija je okrutan posao, ali na trenutke zna biti najljepši na svijetu.
Zašto baš Ivana Roščić igra vašu glavnu junakinju Leu? Što je presudilo?
Ivana. Njezina specifična energija. Neka tuga koju nosi sa sobom. Ta nostalgija u glasu, bijela put, gusta kosa koja je zatvara poput štita. Jednostavno, izgleda kao Lea. Kasting je magičan dio procesa. Umišljam si da ga dobro radim. Često mislim na glumce godinama prije nego što se dogodi prava uloga za njih.
Koji vam je lik još osobito drag, a da nam smijete otkriti i zašto?
Mitar, kojeg igra srpski glumac Branislav Lečić. Pisan je po uzoru na lik Roberta Redforda u ‘Mojoj Africi’. Ultimativni je frajer. Frajer iz mojih snova. Inženjer, vuk samotnjak, čovjek od malo riječi, bolno lojalan... i cijeli život čeka tu jednu ženu.
Kakva je atmosfera na setu?
Užarena, snimamo na plus 40. (smijeh)
Čini se da vam je pisanje scenarija i produkcija postalo draže od glume. Je li to točno ili ćete nas uskoro iznenaditi i nekom ulogom?
U kazalište sam se vratila 2014. ulogom Annie u Stoppardovoj “Pravoj stvari” i silno sam uživala. Tko zna. Možda više nikad, a možda vrlo skoro. Stvar je u trenutku, tekstu, ekipi...
Koliko vam treba da napišete scenarij i imate li neki ritual prije početka pisanja?
Ja sam sama napisala prvih pet epizoda “Pogrešnog čovjeka”. Kasnije se u ovako velikim projektima priključuje ogroman tim pisaca, pet storylinera, dvije glavne spisateljice i mnoštvo dijalogista. Meni za epizodu treba dva dana ako su likovi dobro postavljeni.
Surađivali ste sa sadašnjim suprugom na predstavi “Opet on” koja je oduševila publiku. Koje ste izazove imali i kod predstave i kod suradnje s njim?
Dražen je bio ključni razlog zbog kojeg sam pristala na taj projekt. On je jedan od najtalentiranijih glumaca koje sam ikad upoznala, a upoznala sam većinu glumaca u regiji. Znala sam da će svojim talentom iznijeti projekt i pokriti sve naše pogreške. Tako je i bilo. Privatno smo malo razgovarali o projektu. Iscrpili bismo se na probi i kod kuće se posvetili Leni.
Je li vam teško pala selidba u Beograd?
Nije. Ali zato što obožavam promjene.
Predstava ‘Prava stvar’ bila je prava stvar za Dražena i vas. Koji je po Vama recept za brak?
Ljubav.
Želi li i Lena s vama na set?
Lena nema pojma što je set. I što kasnije sazna, ja ću biti sretnija.
Po čemu pamtite svoje djetinjstvo? Što ste htjeli biti kao djevojčica?
Glumica, profesorica i spisateljica. A djetinjstvo pamtim... po knjigama koje sam čitala. Bježala sam prilično u književnost. Po prijateljima - Ivana J, Marina R, Petra B, Lana V, Nataša Č, duplićke, Ivona, Mislav... Prijateljstva su mi uvijek bila silno važna. Po profesoricama koje sam obožavala - obje su bile iz hrvatskog. I po bratu, dakako. I našem posebnom svijetu koji smo imali.
Je li vas pisanje oduvijek privlačilo?
Oduvijek. Mama tvrdi da sam samu sebe s četiri godine naučila čitati. Tko zna je li to istina, znate kako mame pretjeruju...
Imate li neispunjenih želja, projekata?
Ne. Da mogu, samo bih putovala i jela.
Što vam je bitno u Leninu odgoju? Što joj želite prenijeti, naučiti je? Igrate li se s njom igara koje Vi pamtite iz vašeg djetinjstva?
Igram se s Lenom onog za što ona pokazuje interes, to su trenutačno Lego kocke i lutke. Pričam joj neke priče kojima je sklona - i dalje su popularni ‘Pepeljuga’ i ‘Petar Pan’. Odvela sam je na otok gdje nema turizma, štandova s igračkama, vanjskih elemenata zabave. Ali kupim joj i plastičnu glupost ako je baš jako želi. Ne uzrujava me ništa od toga - ni komercijalizam, ni internet, ni YouTube. Mislim da se dubina duše i empatija grade kroz neopipljive stvari, kroz roditeljske ili starateljske reakcije na svijet i način života. To pije li vam dijete ponekad sok ili gleda u mobitel da bi pojelo tikvicu, nije presudno. Ja ne mislim da je za djecu ključno da su ‘pristojna’ s dvije i pol godine (što god to uopće značilo).
Bojite li se ovih nesigurnih vremena u kojima se pomalo izgubio osobni, intimni kontakt među ljudima i sve se vrti oko interneta?
Ne bojim se, živimo u najboljem mogućem vremenu jer drugo ionako nemamo na raspolaganju. Vremena su drukčija, djetinjstvo isto, ali ja ne mislim da je internet zlo ni da je naše djetinjstvo nužno bilo bolje jer smo mobitele dobili tek u dvadesetima. Nemojte zaboraviti da sam ja ratno-dječja generacija. Bilo bi vrlo licemjerno tvrditi da je puno gore gledati u YouTube pola sata na dan nego znati s 10 godina raspoznati zvuk zračne i opće opasnosti. A i ako to zaboravimo... djeca zapravo trebaju biti djeca. Opuštena koliko mogu i neopterećena koliko mogu biti.
Na Instagramu ste vrlo aktivni, ne bojite se izreći svoje mišljenje i pod cijenu zlih jezika. Koji je vaš stav uopće o kritiziranju, stavovima i polemikama na društvenim mrežama?
Mislim da su društvene mreže oblik života. A što se mišljenja tiče, nisam ni poznata po strahu i tišini.
VIDI OVO: 7 znakova da vam partner nije vjeran.