Dok je većina njegovih vršnjaka nevješto crtala kućice u cvijeću i u školi učila pisati velika slova Mislav Čavajda (32) imao je izložbe. Ne priručne izložbe za ponosne roditelje i rodbinu nego prave izložbe u za to odgovarajućim prostorima. Nakon slikanja Mislav se zaljubio u glumu i ta ljubav s godinama samo raste. Ono po čemu Zagrepčanin iz pravničke obitelji iskače iz okvira je vrlo ozbiljan, gotovo štreberski pristup poslu.

- Volim misliti da je to ispravan pristup bilo čemu što čovjek odabere raditi i u što vjeruje. Ako stvarno želiš proživjeti život, trebaš ga ispunjavati iz dana u dan i rasti, stvarno rasti. Time se vodim - kaže Mislav Čavajda.

Café24: Kako podnosite ovaj intenzivniji tempo vježbanja za “Ples sa zvijezdama”? Sad imate po dva plesa u emisiji.

Po prirodi sam perfekcionist i užasno me frustrira kad nešto ne mogu napraviti do kraja, nego polovično. Sad pred kraj će se isticati samo oni koji se najbolje snalaze u brzini, a meni uvijek fali još onih 20 posto vježbanja nakon što usvojim korake pa se mogu prepustiti i uživati u plesu.

'Imao sam svoje ‘čagerske’ dane poslije srednje škole'

Café24: Kako i kada ste počeli plesati?

Ljudi ne vjeruju da se nisam bavio plesom osim što sam ga učio jedan semestar na Akademiji dramske umjetnosti. A to nije puno, to je dovoljno samo da naučiš osnovne korake. Nakon toga sam radio predstavu ‘I konje ubijaju, zar ne?’ Ivice Boban u HNK i tamo sam se prisjetio nekih koraka. Sve je to vrlo malo u usporedbi s ovim što sad radim u showu. Volim plesati po klubovima, imao sam svoje ‘čagerske’ dane poslije srednje škole na partyjima, ali to se ne može usporediti s ovim.

Već sa sedam godina imao je isto toliko izložbi iza sebe

Café24: Jeste li uvijek htjeli biti glumac?

Kao dječak imao sam potrebu isprobati svašta. Zanimala me umjetnost, sportovi, glazba... Roditelji su morali imati dosta strpljenja sa mnom. Najviše potencijala pokazao sam za slikarstvo. U dobi od šest i sedam godina imao sam šest samostalnih izložbi. Otkrio me likovni pedagog Dubravko Lepej i spojio me s drugim padagogom Emilom Tanajem. Oni su prepoznali u meni neki talent, nazivali su me slikarskim vunderkindom i organizirali mi izložbe. Imao sam izložbu na Šibenskom festivalu, u Ministarstvu kulture, na Ribnjaku... Čak su snimili dokumentarac o meni, Mladen Kušec je to radio. Izgledalo je kao da ću krenuti tim smjerom. Dvije godine sam stalno visio nad papirom, crtao, izbacivao to iz sebe. U jednom danu znao sam nacrtati po sedam velikih formata. Ali ta inspiracija za slikanje je samo u jednom trenutku nestala. Ja sam se tad već zainteresirao za glumu i počeo ići na dramsku u ZKM kod Zvjezdane Ladike. S godinama se pokazalo da je to bio pravi izbor.

Café24: Koliko su vama živa sjećanja? Pamtite li kako ste se tada osjećali?

Kad doživljavate tako intenzivne stvari i sjećanja su intenzivna bez obzira na dob. Dobro se sjećam svega. Bio sam sramežljivo dijete i gužvu na izložbama nisam baš volio, malo me to sve zbunjivalo i povlačio sam se u sebe. Ali bilo mi je drago što svi ti ljudi prepoznaju da nešto dobro radim, to mi je bilo bitno. Strašno sam volio slikati. Imao sam nezadrživu potrebu da stvaram. Najviše sam radio pastelom, to je uglavnom bila neka poluapstrakcija. Glavni motiv bila su lica, na slikama je bilo puno lica koje je okruživao izraziti kolorit. Uglavnom, prostor je bio maksimalno ispunjen.

'Ne mogu zamisliti da radim od devet do pet’

Café24: Jeste li bili sretno dijete?

Da, jako. Negdje u pubertetu se život sa svojim problemima počeo uvlačiti u moja dječja sanjarenja i zanesenost pa se sve malo promijenilo, ali jako sam zahvalan na djetinjstvu. Zahvalan sam roditeljima što su mi omogućili sve što mi je trebalo, što su prepoznavali moje potencijale i pomagali mi da ih ostvarim, usmjeravali me u dobrom smjeru. Mnoge stvari i sjećanja iz tog perioda korisne su mi danas u glumi.

Café24: Imate li još kojeg umjetnika u obitelji?

Ne, ja sam izrod (smijeh). Mama, tata i sestra su pravnici. I ja sam upisao pravo kako bih razveselio mamu, ali to je bio jedini put da sam ušao u tu zgradu. Sljedeće godine prijavio sam se na Akademiju dramske umjetnosti i, hvala Bogu, prošao iz prve. Roditelji me nisu odgovarali od glume, znali su da sam više na umjetničku stranu. Uopće ne mogu zamisliti da živim kao pravnik ili netko drugi tko radi od devet do pet. Za mene bi to bila smrt.

Café24: Slikate li još sebi za dušu?

Ne, sad sam se prebacio na fotografiju. Time sam se počeo pomalo baviti još u srednjoj školi, a poslije sam periode kad nisam imao posla koristio da se usavršim u fotografiji. U posljednje vrijeme volim ispitivati likovnost fotografije. Istražujem koliko je u fotografiji moguće postići apstrakciju. Motivi su razni, ima puno portreta. Ne znam hoću li napraviti izložbu, možda ako zaključim da imam dovoljno dobrih fotografija za tematsku izložbu. Ne želim raditi nešto tipa ‘Moje najdraže fotografije’.

Zahvalan na svemu što je naučio snimajući sapunicu

Café24: Zašto volite glumu?

Prije svega jer daje mogućnost da, igrajući druge ljude i razne uloge, rasteš kao čovjek.

Možeš upijati slojevitost likova koje obrađuješ, otvarati si tako nove vidike. To je glavna prednost glume, po meni. U drugim zanimanjima nemaš mogućnost u tako kratkom vremenu otvoriti toliko pitanja.

Café24: To može biti vrlo iscrpljujuće, i psihički i emotivno. Kako se nosite s tim?

Ako vam je stalo do posla, emotivni ulozi su stvarno veliki. Trebaš moći zadržati psihičku stabilnost i obje noge na zemlji. Ako izgubiš kontakt s realnošću, to može biti jako opasno. Možeš ući u neke sfere iz kojih se teško vratiti. Možeš ostati u ulozi. Treba paziti da ne odeš destruktivno u rad i tako narušiš svoj integritet, ono što ti jesi.

Café24: Javnost vas je upoznala preko sapunica. Koliko su vam one obilježile život i kako vi gledate na to?

Znao sam zašto idem snimati sapunicu i što ću time dobiti. Dobio sam priliku proučiti važan medij koji prije nisam poznavao. Bio sam na setu ‘Ville Marije’ svaki dan, bez obzira jesam li trebao snimati ili ne. Proučavao sam kako se glumi pred kamerom, proučavao sam režiju, montažu. Upijao sam sve što se može upiti: kako funkcionira set, kako funkcionira odnos glumaca i tehnike... Za rad na seriji je najvažnije da svi funkcioniraju kao tim i ne možeš ti biti neki glumac i velika zvijezda ako nisi u kontaktu s majstorom rasvjete, majstorom zvuka i ostalima. Bez toga finalni proizvod neće biti dobar. To je bio sjajan trening i podloga za mene kao mladog glumca.

Dan prije premijere teško se ozlijedio, ali nije odustao

Café24: Jesu li neke uloge imale značajan utjecaj na vas?

Vrlo rano mi se dogodila ona katarza za kojom mnogi glumci tragaju. S 26 godina igrao sam Leonea Glembaja u riječkom HNK, ulogu koja mi od djetinjstva mnogo znači. Dogodilo mi se nešto što do danas ne mogu objasniti. Bilo je to neko čudno stanje, ne znam bih li to nazvao transom, u kojem mi se nekoliko puta dogodio kreativni proboj koji nisam mogao kontrolirati. Na dvije probe ja nisam još znao tekst, ali krenuli smo raditi u prostoru. Tekst koji sam samo jednom pročitao počeo je samo izlaziti iz mene! I to, što je najstrašnije, od riječi do riječi. To je nešto što se glumcu stvarno ne događa često. Ali ta katarza je, s druge strane, dvosjekli mač. Kad se to glumcu jednom dogodi, on stalno teži da je opet doživi. To nije lako, a meni se dogodila tako rano. Nešto slično dogodilo mi se kad sam igrao Edipa na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tad sam ozlijedio koljeno, i to prilično gadno. Vagao sam hoću li odustati ili ne i odlučio da želim iskoristiti situaciju i pretočiti je u ulogu. Na prvoj probi opet se dogodilo da je tekst samo išao i uspjeli smo prearanžirati cijelu predstavu. To je ogroman posao. U toj situaciji treba biti prisutan neki božji prst da sve posloži i da predstava još dobije na kvaliteti.

Café24: To su dvije iznimno teške uloge. Kako istjerate sumanutog tipa poput Leonea Glembaja iz svoje glave?

Zato mi je iznimno bitan privatni život, onaj pravi život koji živim s ljudima koje volim i koji nemaju veze s mojom profesijom. Pazim na taj nukleus iz kojeg crpim snagu, i čuvam ga od javnosti. Vjerujem da bi mi posao patio kad bi se to narušilo.