Kazališni redatelj Igor Vuk Torbica, autor predstava 'Hinkemann' i 'Carstvo mraka', preminuo je jučer u Rovinju, potvrdili su obitelj i njegovi prijatelji za Kurir.rs.
- U 33. godini napustio nas je Igor Vuk Torbica, kazališni redatelj. Rodio se u Drvaru, odrastao je u Rovinju, a školovao se te živio i radio u Beogradu, kao i u mnogim najznačajnijim kazalištima širom regije. U gradu koji je volio i odabrao, napravio je neke od svojih najboljih predstava, kao i u Zagrebu, Ljubljani, Novom Sadu, Rijeci, Somboru i Bitolju - navodi se u priopćenju njegove obitelji i prijatelja.
- Prestali smo činiti bilo što protiv bijede. I to je najveći grijeh. Što nemamo odgovor ni želju za odgovorom na pitanje 'Kako zaustaviti patnju, bijedu, zlo, laž, propadanje?' - bile su riječi kazališnog redatelja Igora Vuka Torbice.
Veliki uspjeh i početak regionalne karijere donijela mu je režija 'Hinkemanna' u Zagrebačkom kazalištu mladih. To je jedna od najnagrađivanijih predstava u povijesti hrvatskog kazališta, koja ga je ujedno i snažno obilježila. Uspješne su mu bile i režije predstava 'Carstvo mraka' (Narodno pozorište Beograd) i 'Emilia Galotti' (SNG Ljubljana), te 'Priče iz Bečke šume' (GDK Gavella), 'Timon Atenjanin' (ZKM) i 'Mizantrop' (HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci)…
– Na meni je da otvorim pitanja i otkrijem prirodu fenomena za kojom na pozornici tragamo. Za sebe mogu reći da sam pacifist i da ne pozivam ljude u hajke i ratove, ali mislim da je jako bitno razumijevanje problema, a ne brza i laka rješenja. Zanima me sveprisutna kompleksnost i proturječnost stvari i pojava, isto kao što me nerviraju okoštale vrijednosti koje danas više nemaju stvarnu težinu. Došlo je vrijeme da takve kategorije do kraja dovedemo u pitanje i da se zapitamo što možemo naučiti s rubnih stajališta – govorio je.
Prije dvije godine u Srpskom narodnom pozorištu postavio je Lorcinu 'Krvavu svadbu'. Predstavu je već na probama nazivao koncertom, komornim izvođenjem i uprizorenjem poezije, glumcima je govorio da rade nešto naivno poput goblena, i da se ne boje te naivnosti i emocionalnosti. Zahtijevao je od njih da tako i glume, daleko od nužne ozbiljnosti i uživljenosti u dramsku ulogu, da glume lako i da ne iznose poeziju onako kako nam nešto nalaže, nego da puste da ono vrijedno u njoj samo nađe put do glumaca i do publike. Bez podvlačenja i isticanja.
Vjerovao je u Lorkine riječi da je 'teatar jedan od najizražajnijih i najkorisnijih instrumenata za duhovno uzdizanje jedne zemlje i barometar koji određuje njezinu veličinu ili njenu klonulost' te da je 'narod koji ne potpomaže i ne njeguje svoje kazalište ili mrtav ili je na umoru'.
– Dodao bih da to nije pitanje isključivo kazališta, nego cjelokupne umjetnosti i kulture. A ne moramo govoriti o današnjici, o ovom trenutku sad i ovdje, to jest o odnosu naših vlastodržaca prema kulturi i njenim tijekovima. Sudeći prema Lorcinom barometru, ako se to već nije dogodilo, sasvim uskoro mi ćemo u potpunosti klonuti. Na mjestu s kojeg mi govorimo, i sam život jedva izbija i pulsira u pravom smislu, teško je od kulture same očekivati da ona učini nužnu reanimaciju društva – govorio je redatelj.
Protivio se današnjem društvu, želio da ljudi mirnije i sigurnije žive, da budu sretni i voljeni, a s Lorcom je našao još jednu sličnost. Lorca je, naime, napisao da 'kazalište koje ne podržava pulsiranje društva i dramu svog naroda nema pravo zvati se kazalištem'. Torbica je otišao korak dalje.
– Iz mog kuta, bivajući na periferiji Europe, bez obzira što imamo asfalt, prijevozna sredstva i buduće blještave fasade, dopustili smo da mentalitetski postanemo ruralnih pogleda, nespremni i nenaučeni da se obranimo od surovog učinka kapitala. Naći ćemo načina da podignemo još veće četvrti i gradove, ali smo zauvijek propustili priliku da stvorimo društvo – govorio je.