Trogirski slavuj Vinko Coce napustio je ovaj svijet prije gotovo dva mjeseca, a njegova voljena supruga Janja i dalje se svako jutro probudi s mišlju kako je on na putu i kako će svaki tren nasmiješen ući kroz vrata. Dok govori o njemu, njihovim zajedničkim trenucima i posljednjim danima u bolnici, suze same teku. Posebno joj je teško jer se bliže blagdani, koje su uvijek provodili zajedno, ali i njegov 59. rođendan, koji pada u nedjelju, 22. prosinca.

'Tek kad odem na groblje shvatim da Vinko nije na putu'

- Često odem na groblje, idem mu se javiti. Tad shvatim da moj Vinko nije na putu i postanem svjesna tužne stvarnosti, da on više nikad neće doći kući. Neki možda očekuju da će s vremenom biti lakše, ali nije, svaki dan je teži od onog prethodnog. Nisam vjerovala ženama koje su ostale udovice da će svaki novi dan biti još tužniji, ali da, to je istina. Nije moguće olakšati tu bol, moguće je tek samo nakratko zaokupiti misli nečim drugim. Uz mene su moji otac i majka, tu je Vinkova obitelj, brat i sestra s obiteljima, i svi su mi pri ruci. Ne trebam ih zvati, oni stalno navraćaju, baš kao i naši prijatelji, kumovi, svi su mi na raspolaganju. Ponekad me to sve samo još više vraća u zbilju, podsjeti me da ga njega nema, ali moram se nekako naučiti nositi s tim – priča nam Janja, kojoj su najveća utjeha njihova dva pudla, Medo i Ogi, za koje kaže da su njezine dvije tablete za smirenje- dva “normabela”. 

Kada je pitamo koja joj sjećanja iz njihova zajedničkog života najviše naviru posljednjih tjedana, Vinkova udovica ne može izdvojiti onaj najljepši. Jer oni su stalno bili zajedno, skupa su proputovali svijet, uživali u blagdanima, čekali Nove godine.

'Kad smo bili mlađi, Vinko i ja nismo propuštali izlaske i ples'

- Sjećam se svih onih lijepih trenutaka, koncerata, pobjeda na festivalima, stalno smo bili u hotelima, posebno kad je pjevao s klapom Trogir. Tad su svi članovi klape vodili svoje žene, bili su prekrasni dani, lijepa druženja. Kad smo bili mlađi, nismo propuštali niti jedan ples, izlazak, uvijek smo išli van s društvom. Možda u posljednje vrijeme malo manje, ali uživali smo u zajedničkim druženjima. Gotovo svaku Novu godinu čekali smo zajedno, jednu smo bili razdvojeni, sjećam se, čekali smo da se dogodi čudo. Vratila sam se iz Zagreba, morala sam mirovati, a on je morao ići - kazuje nam Janja misleći pritom na trudnoću, odnosno toliko željeno dijete, koje nisu uspjeli dobiti. 

No usprkos tome što ih je život zakinuo za veliku obitelj, njihova ljubav je ostala jaka, a nisu propuštali prigode da se međusobno darivaju.

- Uvijek su to bile sitnice, neki mali znak pažnje. Za posljednji Božić darovao mi je Bvlgarijev parfem, kojega sam malo stavila na njegovu posljednjem ispraćaju. Ipak, nisu nam bili važni darovi, bilo nam je važno da smo svi zajedno, da su oko nas obitelj i prijatelji, da se svi zajedno veselimo - kazuje nam Janja, koja s velikom tugom u srcu očekuje nadolazeće blagdane.

Vinkov vjenčani prsten Janja nosi na lančiću oko vrata

- Zamolila sam prijatelje da me puste malo, da prođu ovi blagdani, jer sad mi je najteže, nema ni bora ni veselja, ništa, a uskoro mu je trebao biti i rođendan... - priča nam Janja prisjećajući se i Vinkova ispraćaja u Trogiru, kojeg uopće nije bila svjesna.

- Bila sam pod šokom tih dana. Ali kad sam nakon ispraćaja došla kući... Tu me sve podsjeća na njega, svaki kutak je pun njegovih sitnica, otvoriš ormar, ladicu... Još nisam iz kupaonice sklonila ni njegovu kozmetiku za brijanje. Nemam snage... Kad budem osjetila da sam spremna, sklonit ću neke stvari, ostavit ću dio za uspomenu, a druge spremiti. Ne znam kamo ću ih skloniti kad ima toliko toga, pun je ured njegovih nagrada, zahvalnica, sveg. Da živim još sto godina i da sve maknem, on će i dalje biti u svakom kutku - govori Janja, kojoj tračak veselja donose njezini pudli, koje je i Vinko obožavao i koje prije smrti nije uspio još jednom vidjeti.

'U dva mjeseca izgubila sam petnaest kilograma'

- Oba su bila jako vezana za Vinka, posebno ovaj stariji, Medo. Nas dvoje ranije smo znali zajedno plesati kad bismo na televiziji ili radiju čuli Vinkovu pjesmu. Danas kad čuje Vinkov glas, podigne glavu, uznemiri se, pogleda me u oči i tužno uzdahne, gotovo ljudski. On sve razumije, on plače sa mnom. Dok je Vinko bio u bolnici, oba su danima sjedili na balkonu i gledali kada će moj Vinko kročiti kroz dvorišna vrata – kazuje Janja priznajući kako joj je jako teško slušati pjesme trogirskog slavuja. 


- Dok sam bila u autu, počela je svirati pjesma ‘Ako tebi ikad falim’. Ne znam kako sam došla kući – kroz suze govori Janja, koja je u posljednja dva mjeseca vidljivo smršavjela. 

Kaže nam kako ne može prisiliti se da jede i kako je izgubila više od 15 kilograma. 


Na pitanje kako se nosi s tim što je ljudi zaustavljaju na cesti da bi razgovarali o Vinku i utješili je, kaže kako je zbog toga istodobno tužna i sretna. Dugo joj treba da dođe do odredišta koje je zacrtala jer toliko je ljudi koji joj još nisu stigli izraziti sućut.

- Mnogo ljudi sretnem na njegovu počivalištu. Nedavno je na groblje stigao cijeli autobus Vinkovih obožavatelja iz Malinske na Krku. Jedna gospođa me prepoznala i kazala mi kako jako voli pjesmu ‘Mirno spavaj, ružo moja’. Onda me pogledala u oči i rekla: ‘Znači, vi ste ta ruža crvena...’ Da, ja sam ta njegova ruža iz pjesme. Lijepo mi je čuti koliko su ga ljudi voljeli i cijenili, kao čovjeka i kao pjevača, a s druge strane, moram se truditi da ne zaplačem svaki put jer tog divnog čovjeka više nema - tužno nam govori Janja prisjećajući se posljednjih mjeseci koje je provela s njim u splitskoj bolnici.

Vinkovi roditelji, baš kao i on, napustili su svijet u subotu

Bila je uz njega gotovo svaki dan, ohrabrivala ga, nasmijavala, pazila da mu ništa ne nedostaje. On je odbijao jesti, a Janja, kaže nam, nije bila ni svjesna kako su to znakovi da se predaje.

- Sve što je poželio, ja sam mu donosila. Domaću juhicu, ribu, malo bijele čokolade. Nije smio jesti slatko zbog šećera, ali on nije to ni jeo. Sve je ostajalo na željama. Jednom me zamolio da mu donesem malo janjetine i domaćega kruha ispod peke. Odmah sam požurila odnijeti mu, misleći, bolje da pojede išta. Međutim, jedva da ju je okusio. Pojeo je komadić veličine kutije šibica. Samo mu je malo zamirisalo, njemu je to bilo dovoljno - kazuje nam Janja čvrsto držeći njegov vjenčani prsten, koji nosi na lančiću oko vrata.

Nakon posljednje operacije kojoj je bio hitno podvrgnut, oporavak je krenuo dobro. A onda, odjednom loše... 
- Odmah sam zvala dežurnog liječnika, a on meni kaže: ‘Nije dobro...’. Još mi odzvanjaju te riječi, nije dobro, nije dobro... Posljednjih dana ležao je polusvjestan, pokušavao mi je nešto reći, ali ja ga nisam razumjela. Govorila sam mu da mi pokaže slova na ploči, ali tresle su mu se ruke. A onda bi zaplakao. Samo su mu suze tekle. Sjećam se, nazvao bi nas liječnik, sretan kao malo dijete što je Vinko popio malo vode. Trudili smo se ne gubiti nadu, ali ja sam tu subotu znala da će on otići. I Vinkovi otac i majka umrli su u subotu. Bila sam spremna, znam da sam rekla: ‘Ljudi moji, neće on dočekati nedjelju’. Tako je i bilo, u 23.55 sati naš Vinko nas je napustio - govori nam Janja, koja i sama proteklih dana obilazi liječnike, obavlja sve pretrage koje je zbog Vinkova stanja stavljala u drugi plan. 

Kad ide u bolnicu na Križine, gdje je Vinko ležao najdulje, čak nekoliko mjeseci, nema snage proći kraj Odjela za plastičnu kirurgiju. 


- Kad sam dolazila k njemu, uvijek sam išla pješice, po stubama. Ali sad idem liftom, nemam snage pogledati taj hodnik – kaže Janja. 

Vinko joj je znao reći da neće još dugo, no ona mu nije dala govoriti o tome. U očima bi mu prepoznala pogled koji se oprašta, ali mu nije dala na takav način pričati. Za njegovo liječenje ima samo riječi hvale, prisjeća se kako su ga sestre od milja nazivale svojom velikom bebom i kako bi uvijek nasmijane ulazile u sobu. 


- Ne znam kako zahvaliti svima, od čistačice do specijalista, pa i samog ministra zdravlja Rajka Ostojića, koji je osobno želio znati kako napreduje oporavak i koji je, iako to nije bilo potrebno uopće naglasiti, tražio da Vinko ima sve što je potrebno. Tu je i profesor Mladen Rakić, koji je Vinka i Duju Cocu zvao svojom braćom, i koji je od kuće dolazio kako bi mu samo ovlažio usne. Ima još puno takvih detalja, dobrih ljudi, divnih gesta i uvijek ću svima biti zahvalna za sve što su učinili da mom Vinku spase život. Čak su pazili da mu ne oštete glasnice jer su vjerovali, kao i svi mi, da će Vinko opet zapjevati - zaključila je.