U Novom Sadu je u utorak, u 82. godini života, preminula Ljiljana Petrović, pjevačica koja je pjevala debitantsku pjesmu za Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije 1961. godine. Djevojka zanosna glasa pjevala je tada skladbu 'Neke davne zvezde'.
POGLEDAJTE VIDEO:
Rođena je u Bosanskom Brodu, njezin je otac, rođeni Beograđanin, bio prije rata na službi u Slavonskom Brodu, pa je s druge strane Save upoznao njenu majku Katarinu. A Ljiljanu je prvim pjesmama, još dok je bila šestogodišnja djevojčica, učila u Slavoniji baka Marija Šarić.
Tu je pjevačicu 1960. otkrio tadašnji direktor Jugotona Slavko Kopun, najmoćniji i najhrabriji čovjek hrvatske i jugoslavenske diskografije. Mogul koji će 1966. u Jugotonu objaviti i album božićnih pjesama, i to u suradnji s Društvom katoličkih svećenika Hrvatske, čuo je kako mlada i lijepa djevojka na terasi Vile Karolina u Malom Lošinju pjeva obradu 'Sail Along Silv'ry Moon', šlagera iz predratnih godina (1937.) kojeg je orkestar Billyja Vaughana svojim twin-saksofonom ponovno pretvorio u veliki svjetski hit.
Kopun je u pauzi prišao mladoj pjevačici, uručio joj posjetnicu i upitao je želi li snimiti ploču, 'jer, ovo bi i kod nas trebao biti hit'. Ona ga nije ozbiljno doživjela, kasnije će o tom susretu reći:
- Kada je odlazio ostavio mi je ružu ispred vrata moje sobe, ali mi se nikad nije udvarao. Kako mi je kasnije rekao, zaljubio se u moju interpretaciju.
U Leksikonu jugoslavenske muzike, što ga je 1984. objavio Leksikografski zavod Miroslava Krleže, dalje piše:
'Misleći da je tek riječ o kurtoaznim komplimentima šarmantnog mogula (Kopun je slovio kao veliki kavalir i ljubitelj ljepšeg spola), Ljiljanino iznenađenje je bilo nemalo kada ju je po povratku u Novi Sad čekao Jugotonov službeni poziv za dogovor. Snimanje je organizirano u studiju Radio Ljubljane s Ljubljanskim jazz ansamblom, čiji je klavirist bio rođeni Zagrepčanin, Jugotonov slovenski producent i aranžer Mario Rijavec. Slučaj je ponovno htio da je te kasne jeseni 1960. hodnicima radijskog studija prolazio mladi slovenski skladatelj i pijanist Jože Privšek, čovjek koji se upravo spremao preuzeti mjesto dirigenta Plesnoga orkestra Radio Ljubljane, na kojem bi trebao naslijediti Bojana Adamiča, jednu od institucija (jugo)slovenske zabavne, filmske i jazz glazbe. Dvadesetčetverogodišnji Privšek, već s reputacijom vladara popularnih nota (njegova opatijska 'Vozi me vlak v daljave' - stihove je napisao Aleksander Skale - bila je na najboljem putu postati novom slovenskom himnom), u glasu koji je odzvanjao iz tonske dvorane čuo je ono što mu je trebalo za novu skladbu poslanu na natječaj prvog jugoslavenskog izbora Pjesme Eurovizije'.
Privšek je, kažu svjedoci, tada uzviknuo: 'Ako ovaj glas bude pjevao moju pjesmu, ja ću otići u Cannes!'.
U Cannes su otišli kao potpuni autsajderi, ali vojvođanski pjesnik i autor teksta Mika Antić, dobro je procijenio kakvu strategiju trebaju izabrati marginalci iz socijalističke Jugoslavije.
'Ne trebamo se previše fascinirati blještavilom i luksuzom šoubiznisa u kapitalizmu', govorio je Antić. No, možda je neimaština više utjecala na Ljiljanin styling.
POGLEDAJTE VIDEO:
'Nastupila sam u maloj crnoj haljini koju je sašila moja mama Katica. Drhtala sam od treme sve do trenutka kada me je dirigent Jože Privšek pogledao i rekao: 'Ako si mogla pjevati divno u Ljubljani, možeš i u Cannesu. Sve je to Europa.' Na zabavi poslije natjecanja su svi pjevali našu pjesmu, prisjećala se Ljiljana Petrović u jednom intervjuu. Ljiljana Petrović je otkrivena zahvaljujući hrvatskom diskografskom moćniku, a čitav njezin nastup su aranžirali i poticali Slovenci, pa Beograd uopće nije bio oduševljen mogućnošću da Ljiljana Petrović ponovno ode na Pjesmu Eurovizije:
- Privšek je htio da ja odmah pjevam sljedeće godine, ali Beograd je bio strašno protiv mene da ponovo nastupim, jer, kao, nisam imala iskustva. Ljubljana nije mogla vjerovati, jer je sve ispalo dobro, ali Beograd je htio da ide Lola Novaković - ispričala je mnogo godina kasnije Ljiljana za portal Eurosong.hr
Petrović se nije dugo zadržala na sceni. U godinama koje su slijedile osvajala je hrvatske festivale u Opatiji i Zagrebu, pjevala je i u čuvenom klubu 'Rasputin' u Parizu.
- Uz gitaru sam pjevala ruske romanse, a pola metra od mene sjedio je bogati brodovlasnik Aristotel Onassis. Plakao je. Rekao mi je: 'Uživam gospođo u emocijama koje pjesmom nudite i mamite.' Nekoliko redova iza njega Tereza Kesovija mi je namigivala, mahala i poslije tog nastupa kazala: 'Nikome nikada neće dobro stajati gitara kao tebi. Trebaš je stalno ’oblačiti’… - izjavila je pjevačica.
Autor njezine pjesme, Slovenac Privšek, i sljedeće godine sklada pjesmu za Euroviziju. A autor stihova bio je možda i najveći hrvatski tekstopisac Drago Britvić. Otpjevala ih je Lola Novaković i s pjesmom 'Ne pali svetla u sumrak' osvojila četvrto mjesto. Dugo, sve tamo do 80-ih, bio je to najbolji plasman neke skladbe iz bivše države na toj globalno popularnoj televizijskoj priredbi. Ljljana Petrović nastupila je i na Zagrebačkom festivalu početkom šezdesetih, sa skladom 'Ko crne ruže cvijet', a sa scene je gotovo neprimjetno otišlo krajem sedamdesetih. Dvadesetak godina poslije počela je pisati haiku poeziju i uglazbljivati vlastite stihove, ali već je bila gotovo zaboravljena.