To je to što me zanima!

Proglumio sam u Hollywoodu, a karijeru završio na Broadwayu

NEUMIROVLJIV U Srijemu su mu se rugali kad je recitirao stihove na ekavici. Duško Ljuština pobjegao je od ličkih snjegova jer nije htio trpjeti izrugivanje
Vidi originalni članak

Najveće priznanje u životu nisu mi bile kolajne, plakete ili pehari, već činjenica da su svi zaposlenici kazališta Kerempuh 2013. potpisali peticiju da ostanem na čelu te kuće. Glumci su me spasili i 1991. godine, kaže Duško Ljuština (69).

Glumio u Hollywoodu

Najdugovječniji kazališni ravnatelj i menadžer iza sebe ima i glumačku karijeru. Proglumio je silom prilika na američkoj turneji s predstavama “Oslobođenje Skoplja” i “Karamazovi”. Glumac Mile Rupčić dobio je dijete i otputovao, pa je Ljuština umjesto njega igrao u Los Angelesu. U New Yorku ga je Miodrag Krivokapić upitao može li odigrati predstavu da on posjeti rođake, piše Ljuština u svojoj knjizi “Rasprodano”.

– Bila je to zadnja predstava na turneji i ja sam je odigrao. Jedini sam hrvatski glumac koji je proglumio u Hollywoodu, a karijeru završio na Broadwayu. Nakon toga sam odlučio da nikad više neću glumiti – rekao je Ljuština. 

U Kerempuhu na predstavljanju knjige “Rasprodano”

Naš najuspješniji kazališni menadžer prve je organizacijske korake napravio na estradi. Rock sastav Crno-bijeli, čiji je najpoznatiji član bio Rajko Dujmić, ponudio mu je da kao tehničar krene s njima na turneju po Jadranu. Kad su se vratili u Zagreb, predložili su Dušku da im bude menadžer.

– Zarađivao sam mjesečno oko, današnjih, deset tisuća eura. Vozio sam BMW i stanovao u stanu od 280 kvadrata – priča Ljuština. 

Istovremeno je pokrenuo još jedan posao. S budućim puncem je zakupio jedan brijeg i prodavao tisuće tona voća. Kako vinograd na brijegu nije bio održavan, od tog su grožđa pekli rakiju. Navečer bi mu dolazili Rade Šerbedžija i Mile Rupčić. 

Ljuština ističe da ga je život naučio boriti se. Rođen u Glibodolu, zbog velikih se snjegova, kao školarac preselio obitelji u Srijem.

Bio primjeren omladinac

– Surovi dječji podsmijeh koji sam doživio u Srijemu sudbonosno je utjecao na moj život. Pobjegao sam od teških ličkih snjegova, od pješačenja, a tamo su mi se djeca smijala dok sam u školi recitirao stihove na ekavici. Samome sam sebi rekao: “Nećete se vi meni smijati. Ja ću ipak radije šibati sedam kilometara pješice do škole, nego trpjeti da mi se izrugujete” – prisjeća se Ljuština.

U ogulinskoj gimnaziji su ga primili u Savez komunista što je tada bila potvrda da ste uzoran član društva i dobar đak. Bio je radostan i uvjeren da će njegov otac za tu priliku ispeći janje. Tata ga je s mučnim zaprepaštenjem upitao „Sine, pa što ti je to trebalo?“ Govorio mu je da su bili među bogatijim ljudima u selu, a onda su ih otjerali u seljačku radnu zadrugu. Iz zadruge izašli su kao sirotinja, jer su si članovi Partije uzeli bolje žlice, bolje tanjure, bolji plug, bolje konje. 

Zbog estradnog menadžeriranja u Centru za kulturnu djelatnost njegovi su poznanici dugo vagali hoće li ga primiti. Menadžerstvo mu je omogućilo luksuzan život, netipično za omladinskog rukovoditelja.

S bendom Crno-bijeli: Boško Trbojević Ivica Bebek, Predrag Kezele, Duško Ljuština, Mladen Bedeković i Krešo Truhan

'Svoje prve organizacijske korake napravio je na estradi. Duško Ljuština bio je menadžer rock bendu Crno-bijeli, čiji član je bio i Rajko Dujmić'

Obratio se Mesiću jer su mu neki nakon rata željeli “skinuti glavu”

Primili su ga u Centru za kulturnu djelatnost, no otišao je zbog Fadila Hadžića koji je htio da on bude ravnatelj Satiričkog kazališta Jazavac. Rekao mi je: “Treba mi dobar organizator. Program imamo, publiku imamo... Samo organizatora nemamo“, prisjeća se Ljuština. Zajedno su postupno oblikovali novi repertoar i stvorili novi ansambl.

– Nikad u životu ni od čega ne odustajem. Dnevno radim najmanje 12 sati i tako već trideset godina, bez pauze – pojašnjava Ljuština. 

Prvi je u kazalište uveo totalni marketing dovodeći publiku. Tvrdi da je ansambl najjači marketing kuće. Ipak, vrlo malo hrvatskih glumaca, ističe, zarađuje ozbiljniji novac.

– O nekoliko starijih glumica pisale su novine, tražile pomoć za njih, spašavale ih od ceste, od života beskućnika. Glumci su u Hrvatskoj već sada sirotinja. Tarik Filipović i Rene Bitorajac pristojno žive. Kupili su stanove vlastitim novcem i dobro im ide, ali nisu bogataši – kaže Ljuština. 

S Franjom Tuđmanom i ansamblom predstave “Spikom na spiku”

Ravnatelj se, dodaje, mora znati postaviti i prema političarima i prema umjetnicima te barem prividno služiti i jednima i drugima. Kaže kako su mnoge hrvatske drame zadnjega desetljeća bile nužan rezultat nerealne ambicije, nezajažljivosti, pohlepe, previsoko postavljenih ciljeva.

– U politici i životu ne može se bez ambicija, ali valja imati mjeru. Svi su odletjeli visoko u nebo, i pomislili da je svijet njihov. Ja od tog poremećaja nisam nikad patio – rekao je Ljuština. 

Vrijeme pred Domovinski rat pamti kao lijepe godine slobode, kreacije, razdoblje uzleta. A onda su, ugledavši ga, dojučerašnji prijatelji počeli prelaziti na drugu stranu ulice. Priča da su započele smjene nepodobnih.

– Dvije pune godine nisam bio ništa. Jedan mandat ravnatelja Jazavca bio mi je završio i javio sam se na novi natječaj. Bio sam jedini kandidat jer se u vrhu HDZ-a nisu stigli dogovoriti tko bi se od njih javio. Moga su oca smatrali najpoštenijim čovjekom Brinjske doline, a ja sam 1991. jedva preživio na svome mjestu u Jazavcu – kaže. 

Navratio je tada i u mesnicu u kojoj je uvijek kupovao meso. Htio je tamo ostaviti ključeve suprugina automobila. Mesar mu je rekao: “Vi ovdje više ne možete kupovati meso, a kamoli ostaviti ključeve'.

U društvu Ralpha Fiennesa

Kada je politika odlučila “skinuti mu glavu” Darko Stazić otišao je Stjepanu Mesiću. Rekao mu je da dolazi u ime svih glumaca Kerempuha koji hoće samo s njim raditi jer je dobar direktor, brine se za ansambl, muči se, radi za glumce. Mesić je potom nazvao ljude koju su odlučivali, i rekao da ne diraju Ljuštinu. Učinio je sve što je mogao da ga spasi pa je na idućoj gradskoj skupštini izabran za ravnatelja.

Bandić mu vratio Zagreb

– Kada sam se vratio u sedlo, ti koji su do jučer prelazili na drugu stranu ceste, prvi su mi se najavljivali i tražili novac. Ona mesnica u kojoj više nisam mogao kupovati meso, propala je, a mesar se odselio – kaže Ljuština. 

S Milanom Bandićem se zbližio kad je 2000. godine, na njegov poziv, postao zamjenik pročelnika Gradskog ureda za kulturu. Tada je postao član Izvršnog odbora gradske organizacije SDP-a zadužen za obrazovanje, kulturu i šport.

– Zvuči pomalo gordo, ali meni je Milan vratio i Zagreb i Hrvatsku, koje su neki, prije toga, svim silama nastojali odvojiti od mene. E, kada ti to netko učini, kažeš “Po cijenu života, vratit ću to Milanu Bandiću – priča. 

Pomogao je Šerbedžiji

Rade Šerbedžija i Boro Vujčić 2001. su osnovali Teatar Ulysses. Prva predstava, imala je gubitak od milijun kuna pa ga je Šerbedžija pozvao da mu pomogne riješiti problem.

S Goranom Višnjićem nakon 200. izvedbe “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” 

– Uz pomoć sponzora i kao producent organizirao sam ekipu i omogućio Ulyssesu pozitivno poslovati. Teatar je postao vrlo bitan turistički i kulturni zamašnjak istarskog područja no nekima je smetao Šerbedžijin povratak u Hrvatsku – priča Ljuština. 

Zahvaljujući Ulysessu na sceni su se ponovno spojili Zlatko Vitez i Šerbedžija. Mnoge je to iznenadilo i razočaralo, a u nekima je pobudilo nadu za neki ljepši svijet. Osim Ulyssesa, ističe Ljuština, ne postoji nijedno kazalište u Hrvatskoj čiji osnivač sebi nije uzeo ni kune. Kaže kako si je Šerbedžija za gostovanja sam plaćao obroke i bez dnevnice kao zmaj odigrao glavnu ulogu.

– U svih 17 godina Teatra Ulysses on i njegova supruga nisu primili ni kunu plaće za svoj posao, a smatra se da obitelj džabe ljetuje na Brijunima – govori Ljuština. Javnost, dodaje, misli i da se sa spomenutim dvama brijunskim objektima koriste besplatno, a svake godine Ulysses tu ostavi između 450 i 500 tisuća kuna za smještaj. Rodno mjesto svih nevolja po mišljenju Duška Ljuštine je politika.

Kao ravnatelj Jazavca, današnjeg kazališta Kerempuh

– Dok nisam ušao u politiku, nisam o sebi pročitao ni jednu jedinu neistinu. Otkako sam ušao u nju, nisam pročitao nijednu istinu. Takve me neistine pogađaju mnogo više no što pokazujem. Ljudi te napadnu za nešto što nema veze s mozgom, što nema s tobom ama baš nikakve veze – rekao je. 

U mirovini se Ljuština ne može zamisliti kako peca pastrve, ispunjava sudoku te da kazalište gleda samo u vijestima iz kulture. Ostat će, kako kaže, vjerni vojnik svom Kerempuhu, a Teatru Ulysses će posvetiti više vremena.

U politici i životu ne može se bez ambicija, ali nikad nisam poletio visoko u nebo i pomislio da je svijet moj, kaže ljuština

Najdugovječniji kazališni ravnatelj je napisao knjigu o 50 godina karijere i svojim anegdotama

Idi na 24sata

Komentari 0

Komentiraj...
Vidi sve komentare