Glumac i glazbenik Rade Šerbedžija (77) u utorak je održao koncert u dvorani Vatroslava Lisinskog. Započeo je nastup pjesmom nakon koje je srdačno pozdravio publiku, rekavši kako mu je posebno drago što ima koncert u svom Zagrebu.
Atmosferu je ugrijao pjesmom 'Kasna jesen dolazi' koju mu je napisao Husein Hasanefendić - Hus. Nakon svake pjesme imao je kratku pričicu, svojevrstan uvod u onu sljedeću. Ispričao bi kada je napisao tekst, ili tko mu je napisao pjesmu, s kime je pisao ili kome ju je posvetio.
Tako je prije pjesme 'Panonske trešnje' ispričao kako ga je Arsen Dedić poslao na jedan glazbeni festival u Osijek da ju izvede i s njome osvojio drugo mjesto.
Bile su tu recitacije od Ujevića do drugih pjesnika gdje je Šerbedžija publici priuštio nevjerojatnu glumu u kojoj su se mogli doživjeti svi njegovi osjećaji što ga prožimaju dok izgovara stihove.
Dao je da publika uroni u njegovu dušu, a on je vješto vladao već nastalom magičnom atmosferom. Publika je hipnotizirano promatrala svaki njegov pokret i gestu. Za taj odličan ugođaj zaslužan je bio i Zapadni kolodvor koji je pratio glumca vrhunskim izvedbama glazbe.
Posebna pjesma bila je 'Do posljednjeg daha' gdje je Šerbedžija imao interpretaciju kao da smo gledali lik iz nekog Krležinog djela. Dopustio je da publika uđe u vrtlog osjećaja koji prolaze od sjete, tuge preko ljutnje, radosti do razigranosti.
Svaki pojedini osjećaj što pjesma može dati moglo se vidjeti na njegovom licu, vidjeti na rukama, a čuti u naglascima koje je tako vrsno 'skidao'.
Poetska i romantična večer mogla je pružiti publici bijeg od svih problema, a opet svijest o njima. Kratka pauza u kojoj se moglo opustiti i uživati.
Posvetio je jednu pjesmu ljudima koji su ostali bez krovova nad glavom, prijateljima iz Gline i Petrinje.
Otpjevao je i hit Miše Kovača s kojim se spustio među publiku i prošetao, pozdravio se i podružio na njemu svojstven način.
Gosti su mu bili veliki prijatelji, kako je on i sam rekao, Vlado Kreslin i Damir Urban. A gošća je bila i njegova kćer Lucija Šerbedžija koja je izvela jednu pjesmu i zaplesala na pozornici.
Svjestan svoje veličine, svog značenja, naposljetku onog što ostavlja iza sebe kao svoje stvaralaštvo, postignuće i rad, tako je skromno hodao na pozornici. Dovoljan mu je bio djelić podija, a opet je bio vlasnik cijelog.
Ovacije nakon svake izvedbe mogle su se čuti. Pljesak koji je u nekoliko puta trajao i trajao.
Za kraj koncerta ostavio je 'Ne daj se Ines', legendardnu pjesmu zbog koje je razbio i čašu. Pljesak je bio glasan i jak, a čuli su se uzvici, a kako i ne bi? Nije da svaki dan imaš priliku provesti večer u sjedalu Lisinskog i gledati čovjeka zavidne karijere, ali i talenta.
Nije on netko tko se okušao u svemu pa 'daj šta daš' već netko tko je upravo dao ono što zna raditi. Ono čime može prenijeti dalje na način, koji pomalo složen, ipak dopre do uha, očiju i srca.