Ironija sudbine je htjela da DJ-iram u Jabuci na brucošijadi Fakulteta dizajna upravo dan nakon što su podmukle snage građevinskog lobija pod okriljem noći sa srijede na četvrtak zauzele terasu tog kultnog zagrebačkog kluba.

Od osoblja sam čuo detaljnu verziju priče u mukotrpnom šahovskom ratu za taj prostor od kojega gradske vlasti očito žele napraviti još jedno parkiralište. Cinici bi rekli: 'Ajde, barem ne rade fontanu!'.

Pod krinkom takozvanog napretka i razvitka grada, svjedoci smo kako ova sprega politike i vlasti malo po malo nagriza tkivo starog Zagreba i njegovih kultnih prostora, klubova, parkova, trgova i zelenih površina te na njihovim mjestima gradi bezlične, korporativne zgrade, kioske ili fontane kao očite znakove moći pri tom besramno zaobilazeći građevinske zakone i pravilnike pa čak i zdravu logiku urbanog planiranja.

Naravno da ih pri tom nije briga što njihovi buldožeri i rovokopači na taj način gaze mentalne mape djetinjstva i odrastanja mnogih Zagrepčana. A zašto bi ih i bilo briga kad mnogi od njih, uključujući gradonačelnika, u Zagrebu ni nisu rođeni već ga doživljavaju tek kao još jednu malo oveću parcelu, kao teritorij koji treba zauzeti, zapišati i označiti kao svoj.

Ako zagrebačke alternativce dijelimo po pripadnosti određenom klubu, ja sasvim sigurno ne bih bio “jabučar”. Naprosto nemam dosta staža i izlazaka u odnosu na stariju ekipu koja je tamo praktički postala interijer. Ako moram, osobno se deklariram “močvarcem” no u Jabuku sam uvijek volio doći, najčešće pred fajrunt kad se neki drugi klubovi i bircevi zatvore.

Iako sam playlistu Sanjina i Dabija petkom gotovo znao napamet te je bilo vrlo predvidljivo koje face i u kojem stanju ću tamo sresti, u Jabuku se dolazilo upravo zbog te stalnosti, zbog nepromjenjivosti i zbog sigurnosti da u taj klub neće zalutati neka seljačija, na plesni podij ni na šank, a niti u zvučnike.

Jabuka je uvijek bila smirena urbana oaza koja je pružala utočište gradskim alternativnim plemenima bez predrasuda i sada, kad je očito ugrožena, trebali bi se nekako i mi ujediniti te je obraniti da ne bi opet bilo po scenariju koji gledamo u našem gradu proteklih četvrt stoljeća: 'Došli divlji, otjerali pitome!'