Oduvijek sam voljela pisati, ali ni u snu nisam mogla pomisliti da bih time mogla zarađivati za život. Desetak godina radila sam administrativne poslove, a prije 18 godina počela sam pisati prvu knjigu. Trenutačno radim na desetom romanu, što znači da sam dosad otipkala gotovo milijun riječi, kaže američka spisateljica Lara Adrian (46). “Poljubac ponoći (Dio 1 i Dio 2)” njezina je prva knjiga iz serijala “Ponoćne vrste”.
U njoj predstavlja svijet Vrste, vampirske rase koja potajice živi među ljudima, te Red, odred vampirske klase na mračnom rubu tog društva, koji provodi brzu i ubojitu pravdu nad pripadnicima vampirske rase koji su podlegli bolesti krvožeđe, te se preobrazili u Krvožedne. Novi vampirski serijal i svjetski bestseler koji će vas oduševiti u prodaji je na kioscima po cijeni od samo 29,90 kuna.
Café24: Pod pseudonimom Tina St. Jones napisali ste nekoliko ljubavnih povijesnih romana. Što vas je nagnalo da se okrenete suvremenoj paranormalnoj romansi, i zbog čega ste odlučili pisati o vampirima?
Bivši nakladnik je zaključio da se moji povijesni ljubavni romani ne prodaju u velikom broju. Predložili su mi da se okušam u paranormalnim temama. Ono što nitko nije znao, uključujući i moju agenticu, jest da sam zapravo umirala od želje napisati nešto mračno i suvremeno. Uvijek sam gajila podvojene osjećaje za vampire, strah i fascinaciju. Plašila sam ih se kao dijete, ali sam istodobno, zahvaljujući fenomenalnoj Anne Rice, bila i ludo zaljubljena u njih.
Café24: U fazi nastajanja koncepta romana, što je prvo – likovi ili zaplet?
Oboje, rekla bih. Naučila sam da je svaka knjiga drukčija. Za ‘Poljubac ponoći’ sam već imala osmišljenu osnovnu strukturu priče i središnji zaplet serijala, dovoljno da znam kako ga mogu utkati u nekoliko zasebnih romana. Znala sam tko je Lucan, znala sam njegovu pozadinsku priču, ali tek nakon što sam zagrebla po površini njegova lika, došla sam do same srži njegovih intimnih previranja. Na kraju, sam zaplet ovisi o snazi i dubini likova, stoga ih ne valja štedjeti, stvarati ili oživljavati na licu mjesta.
Café24: Kakav je vaš način rada odnosno pisanja? Planirate li detalje do najsitnijih pojedinosti ili samo pišete?
Uvijek sam bila sklona skiciranju. Moram imati ideju o čemu ću pisati prije nego što se bacim na posao, a skice mi pružaju sigurnost da ću manje vrludati u priči. Mislim da me zato urednici smatraju čistim autorom. Kad bih dopustila da priča samo izlazi iz mene, sigurna sam da bi se tu našla gomila nepovezanih prizora i konflikata.
Café24: Znaju li vaši likovi postati neposlušni, ili držite sve pod kontrolom?
Ako neumoljivo ignorirate neke trenutke samo zato što nisu bili u prvotnom planu, riskirate blokadu nečeg što bi moglo biti prava iskra potrebne čarolije.
Café24: Da vam se polica s knjigama zapali i da možete spasiti tri knjige, koje bi to knjige bile?
Potpisani primjerak ‘Da Vincijeva koda’, knjigu ljubavne poezije iz 1866., koju je jedan od mojih predaka poklonio ženi koju je naposljetku oženio, i prvi primjerak mojeg drugog romana ‘Dama zvana hrabrost’, koji se više neće tiskati.
Café24: Prolazite mračnom uličicom i pred vas iskoči vampir; hoćete li vrištati, boriti se, pobjeći ili mu se predati?
Rekla bih da to ovisi o vampiru!
Café24: Kakav biste savjet dali budućim spisateljima? Naročito onima koji su zainteresirani za paranormalnu tematiku?
Treba težiti realnoj i višeslojnoj radnji, s dovoljno realnih preokreta koji će držati pažnju čitatelja, ali ga pritom neće previše zbunjivati. Svijet i likovi u knjizi trebaju biti različiti, ali i prepoznatljivi.